"Podigao si svoj glas, Anase, ali si se obraćao onima bez savjesti"

"Proživio sam bol u svim njegovim detaljima i okusio bol i gubitak nebrojeno puta. Uprkos tome, nikada nisam oklijevao prenijeti istinu onakvu kakva jeste, bez iskrivljavanja ili falsifikovanja. Neka Bog bude svjedok protiv onih koji su šutjeli i pristali na naše ubijanje, protiv onih koji su nam oduzeli dah, a srca im nisu bila ganuta rasutim ostacima naše djece i žena, i koji nisu učinili ništa da zaustave masakr kojem je naš narod izložen već više od godinu i po."

Ovo je ono što je Anas al-Sharif napisao u svojoj "oporuci" pripremljenoj četiri mjeseca prije svog šehadeta. Objavljena je na njegovom nalogu na društvenim mrežama nekoliko sati nakon što su njega i novinare Mohammeda Qreiqeha, Ibrahima Zahera, Mohammeda Noufala i Moamena Aliwu ubili izraelski udari u medijskom šatoru blizu bolnice al-Shifa u Gazi.

Objavljena oproštajna poruka

Izraelci ubili dvojicu novinara Al Jazeere u Gazi: "Ovo je moja posljednja poruka..."

Anas al-Sharif bio je jedan od heroja Gaze. Bio je - bez ikakve sumnje - novinar najbliži svim našim srcima.

Ljudi ovdje u Gazi često mrze medije. Smatraju da novinari ili preuveličavaju i prikazuju nas kao nadljude, sposobne izdržati nemilosrdno bombardovanje, uskraćivanje hrane i vode i gubitak voljenih; ili nas demoniziraju kao "teroriste", opravdavajući ubijanje naših porodica i uništavanje naših domova.

Anas je bio drugačiji; nije iskrivljavao istinu. Bio je jedan od nas: odrastao u našim izbjegličkim kampovima, trpio s nama pod bombama i u gladi, tugovao za svojim voljenima, odbijao da napusti svoju zajednicu. Ostao je u Gazi, postojan poput masline, živi primjer pravog Palestinca.

Anas je počeo izvještavati za Al Jazeeru na početku genocida, ali je brzo postao prepoznatljivo lice. On i Ismail al-Ghul nisu prestali izvještavati iz sjeverne Gaze čak ni kad su bili izloženi stalnim prijetnjama. Njihovo toplo prijateljstvo i mješavina tužnih i veselih trenutaka koje su dijelili učinili su da se osjećamo bliže njima.

Nakon šehadeta Ismaila prošle godine - neka mu se Bog smiluje - osjećali smo da smo izgubili dragog brata, a ostao nam je samo Anas.

Prošlog mjeseca, kada se Anas slomio pred kamerama dok je izvještavao o gladi, ljudi su mu rekli: "Nastavi, Anase, ne staj, ti si naš glas."

I zaista, bio je naš glas. Često smo zamišljali da će, kada genocid završi, tu vijest objaviti upravo glas Anasa al-Sharifa. Nije bilo novinara na svijetu koji je više zasluživao da to saopći od njega.

Za mene, Anas je bio više od reportera. Bio je inspiracija. On je bio razlog što sam svaki put uzeo pero kada sam gubio nadu da će ono što pišem išta promijeniti. Vidio sam Anasa kako neumorno izvještava - gladan ili sit, ljeti ili zimi, pod prijetnjom smrti ili okružen kamerama.

Njegova upornost uvjerila me da sam griješio kada sam mislio da dokumentiranje genocida ne pokreće nikoga vani. Anas me natjerao da vjerujem da naša priča može stići tamo gdje mi ne možemo, preći mora i okeane i doprijeti do svakog dijela svijeta. A njegova istrajnost, rad svakog dana, svakog sata, prisiljavala me da se nadam... da se nadam da će, ako nastavimo govoriti, neko možda i poslušati.

Anasa sada više nema, i osjećam da sam pogriješio što sam se nadao, pogriješio što sam vjerovao u pravdu ovoga svijeta, gledajući ga kako se obraća - očiju punih suza - globalnoj savjesti koja se pokazala niskom i selektivnom.

Nisu zaslužili tvoje suze, Anase! Nisu zaslužili tvoju žrtvu da bi znali našu priču. Ne čuju jer ne žele da čuju.

Podigao si svoj glas, Anase, ali si se obraćao onima bez savjesti.

Volio bih da je rat završio prije tvog šehadeta kako bih mogao doći u Gazu i reći ti da su naši glasovi uspjeli, da su stigli do vanjskog svijeta i donijeli promjene. Rekao bih ti da si mi bio uzor i da me tvoj rad održavao. A da si mi tada, uz osmijeh, rekao da sam ti kolega, plakao bih od sreće.

Tvoje izvještavanje je završilo, Anase, ali genocidni rat nije. Danas nemoćno gledamo kako se podla okupacija hvali što te je ciljano ubila pred cijelim svijetom - istim onim svijetom kojem si se obraćao do svog posljednjeg daha. Zemlje širom svijeta šute; za njih su ekonomski poslovi i politički interesi vrijedniji od ljudskih života.

Ipak, okupacija nas neće ušutkati, Anase. Ona želi da umremo bez glasa jer naš glas, dok stenjući od bola i plačući zbog gubitka, nju uznemirava, ometa njen genocidni pohod.

Gaza neće iznjedriti drugog poput tebe, Anase, niti nekoga poput pisca i pjesnika Refaata Alareera, niti poput direktora bolnice Marwana al-Sultana. Okupacija cilja najbolje i najsvjetlije, one koji su podigli svoj glas i pokazali svijetu šta Palestinci dostojanstva i integriteta mogu učiniti.

Ali mi nećemo šutjeti nakon ovih nasilnih ubistava. Čak i ako znamo da svijet neće slušati, nastavit ćemo govoriti - jer to je naša sudbina i naša dužnost. Mi, Palestinci koji smo preživjeli ovaj genocid, moramo nositi naslijeđe naših šehida.

Za mene, to znači govoriti, pisati i razotkrivati zločine ove krvave i brutalne okupacije... sve do dana o kojem si sanjao, Anase - dana kada će se okončati ovaj genocid, najstrašniji u modernoj historiji. Dana kada ćeš se ti vratiti u svoj pradjedovski dom u al-Majdalu, a ja u svoje selo Yibna.

(Hasan Abu Qamar je mladi palestinski pisac, aktivista i pripovjedač iz Gaze, koji dijeli priče onih koji žive pod ratom i opsadom)

Al Jazeera