Nazreo sam tog dana da bi NATO mogao prestati funkcionirati

Pariški Le Monde je - najavljujući knjigu “On My Watch: Leading NATO in a Time of War” Jensa Stoltenberga, svojevremeno generalnog tajnika Sjevernoatlantskog saveza - odabrao dijelove iza kulisa jednog sastanka na vrhu NATO-a, organiziranog 2018. u Bruxellesu, za vrijeme kojeg se Donald Trump, tada u svom prvom mandatu predsjednika SAD-a, nametnuo u središte pozornosti osornim ponašanjem prema nekim sudionicima, među kojima je nekadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel. Prenosimo tekst Le Mondea.

Najveći crveni tepih

Nakon ceremonije otvaranja, šefovi država i vlada su sjeli za stolove na radnu večeru u jednoj od sala muzeja. U pratnji svakog pojedinca mogao je biti samo jedan savjetnik. Svi su sjedili priličito blizu jedni drugih i ozračje je bilo malo napeto. Trump je prvi govorio. Privatni poslužitelj mu je donio njegovo jelo i colu light. Zamolili smo ga da nam kaže nekoliko riječi o Sjevernoj Koreji, jer je nekoliko tjedana prije toga u Singapuru sreo Kim Jong-una.

Nadali smo se da će to postaviti dobre temelje, jer smo znali da mu je susret sa sjevernokorejanskim vođom mnogo značio. Trump je ispričao priču o nekom igraču golfa, koji ga je pozvao iz aviona na putu za Singapur. Nisam sve razumio, jer ne znam puno o golfu. Zatim je govorio o košarkašu Dennisu Rodmanu, prijatelju Kim Jong-una. Onda je prešao na svoj posjet. “Nije bilo hiljadu fotografa koji su nas snimali, bilo ih je mnogo više. Tri hiljade!”, rekao je entuzijastično. “Više nego na Oskarima! Kli-klik-klik! To je najveći crveni tepih kojeg sam ikada vidio!”

Sjećam se da sam mislio kako je bilo nečega dirljivog u radosti koju je pokazivao. Trebao je sresti ruskog predsjednika Vladimira Putina u Helsinkiju, nekoliko dana poslije, i mi smo ga pitali da podijeli sa nama svoja razmišljanja o tom predstojećem sastanku. Umjesto da govori o Putinu, te je večeri više volio sa entuzijazmom nam prenositi svoje storije sa Kim Jong-unom.

Odlazeći leći te večeri, bio sam priličito rasterećen u vezi sa sastankom na vrhu. Rekao sam Ingrid (supruga Jensa Stoltenberga, karijerni diplomata), tren prije nego sam zaspao, da sam uprkos teškom početku za vrijeme doručka sa Trumpom, uvjeren da će se sastanak na vrhu odvijati kako treba. Pragmatičnija i realističnija od mene, Ingrid je rekla da se nada da sam u pravu. “Ali ne budi previše siguran”, dodala je.

Sutradan ujutro, dan počinje različitim intervencijama koje su se ticale ruskih prijetnji. Donald Trump dolazi sa zakašnjenjem i intervenira odmah oko potpuno druge teme.

“Moram iznijeti službenu žalbu”, rekao je, “jer nisam zadovoljan. Sinoć smo imali prijatnu večeru, i vidio sam da ste zadovoljni. Ali ja vam moram reći jednu stvar: ja nisam zadovoljan.”

Za vrijeme večere nisam osjetio napetosti u zraku, ali je Stian (Jenssen, Stoltenbergov šef kabineta), koji je sjedio tačno iza mene, primijetio Trumpov govor tijela kad su neki čelnici naveli da raspodjela finansijskih opterećenja nije samo stvar novca, nego i onoga što njihove zemlje doprinose NATO-u.

Ako Trumpove tvrdnje za mene nisu bile novost, većina drugih čelnika nije nikada čula te kritike izrečene sa takvom vehementnošću. “SAD plaćaju 90% troškova NATO-a. Ja znam da neki kažu 70%, drugi 73%. Postoje različiti načini kako se to računa, ali sa moje tačke gledišta mi plaćamo 90%. NATO je važan, ali je mnogo važniji za Europu nego za SAD. Godinama su američki predsjednici dolazili ovamo i govorili to isto. I onda bi otišli, ništa se nije mijenjalo. To se samo pogoršalo. Mi plaćamo više, a drugi ne plaćaju Bog zna šta. Jako poštivam Angelu Merkel (njemačku kancelarku). Moj otac je rođen u Njemačkoj. Moja majka je rođena u Škotskoj. Na izvjestan način ja sam dio Europske unije. Ali ovo se ne može nastaviti.” (…)

Nakon ovih riječi nastupila je totalna tišina. Trump je nastavio govoreći o trgovinskoj neravnoteži sa EU, svojoj drugoj omiljenoj temi: “Ne volim povezivati ova dva problema, ali mi to moramo. EU nameće ogromne carinske prepreke, koje našim proizvođačima automobila uvelike otežavaju stvari, a poljoprivrednicima gotovo onemogućuju. EU šalje svoje BMW i Mercedese u SAD skoro bez carina. To se ne može nastaviti ovako i to se neće nastaviti ovako.”

Zbunjeni i razočarani

Onda je Trump nastavio sa svojim kritikama na račun Europe: “Mislim da su granice koje vi imate ovdje u Europi apsolutno užasne. Angela je rekla da su mnogi koji prelaze granice mladi muškarci. To uopće nije u redu. Oni mogu biti neprijatelji. Imam mnogo poštivanja za Europu i imam puno poštivanja za generalnog tajnika, koji je uspio donijeti više novca. Ali je to i dalje jako malo u poređenju sa onim što nama treba. Kao što sam rekao: možemo biti još bolji partner nego što smo bili – iako ne mislim da možemo biti puno bolji. Ali potreban nam je novi sporazum: morate platiti svoj dio. Angela bi mogla danas platiti 2%, kad bi htjela. Umjesto toga, ona najavljuje 1,5% do 2025!” (…)

Ukrajinska i gruzijska delegacija su izgledale zbunjene i razočarane. Ovaj sastanak je trebao biti posvećen njima, a ne unutarnjim problemima NATO-a. Čim je Trump prestao govoriti, Angela Merkel je ustala, obišla veliki stol i nagnula se ka meni. “Moramo odgovoriti na ovo. Ne možemo pustiti da ovo prođe”, šaptala je. Bilo je očito da se bojala da sastanak potpuno izmakne kontroli. Kimnuo sam glavom, slažući se s njom.

Kad je sastanak nastavljen, pokušao sam definirati platformu od tri kratke tačke: da ne možemo završiti sastanak a da ne obnovimo našu privrženost sigurnosnim garancijama NATO-a, da svi moraju potvrditi značaj povećanja troškova obrane, i da na narednom sastanku na vrhu moramo biti u mogućnosti pokazati realna povećanja budžeta zemalja članica.

Na taj način sam pokušao navesti Trumpa da se formalno obveže u korist sigurnosnih jamstava NATO-a, dok su se druge saveznice obvezale na povećanje budžeta obrane. U tom trenutku se Trump okrenuo ka meni, upadajući mi u riječ: “Sljedeće godine? To znači šta, sljedeće godine? To je prekasno. Uvijek ista priča. To nije prihvatljivo. Povećanje treba odmah. 2% do kraja godine. A ti, Angela, ti možeš plaćati 2% odmah od sada! Vidio sam tvoj budžet, ti imaš suficit. Ja posuđujem da bih osigurao obranu, a ti, ti štediš računajući da ću te ja štititi.” Opet je govorio sa onom insistirajućom energijom, fiksirajući me pravo u oči. “Ne može se reći: Razgovaraćemo o tome sljedeće godine. A to ste rekli! Ne može se braniti one koji ne plaćaju svoje račune. To je tako jednostavno.”

Do tada se pokazivao zadovoljan naporima koje sam uložio da se postigne povećanje budžeta. A sada se naziralo negodovanje u njegovom glasu: smatrao me je osobno odgovornim što mu nisam na pladnju mogao isporučiti ono što je tražio. Trump je ponovno stavio na dnevni red pitanje plinovoda i ponovio svoj zahtjev da se na licu mjesta obvežemo na povećanje budžeta za obranu. “O tome treba sada odmah govoriti. Ako ne... pa dobro, onda više nećemo biti prijatelji”, dobacio mi je. Trenutak kojeg smo se pribojavali je došao, onaj koji me je plašio od našeg telefonskog razgovora unazad 12 dana, kada je Trump izjavio da će SAD ostati u NATO-u samo ako Njemačka i SAD budu plaćale ekvivalentne kontribucije.

“Napuštam sastanak, nemam nikakav razlog da ostanem.” To je kraj, pomislio sam. Pogledao sam po sali. Svi su bili u stanju maksimalne pripravnosti, neki su jače pritiskali slušalice da bolje čuju, a drugi, bliži Trumpu, odložili su ih da direktno čuju njegove riječi. Svi su shvatili da situacija izmiče kontroli i da se sastanak, kao i sve deklaracije konsenzusa, mogu raspršiti u hiljadu komadića. I sa njima, NATO je bio u opasnosti.

Ono što sam nazreo tog dana je da NATO može prestati funkcionirati. To ne bi nužno bilo formalno raspuštanje, nego totalni gubitak kredibiliteta. (…)

Trump je zahtijevao 2% od 1. januara 2019. i još više nakon toga. Njegova delegacija je već bila spremila kofere. Bili su spremni otići. Trump je također ispitao pravnu izvodljivost povlačenja SAD-a iz NATO-a. Kao alternativu multilateralnom savezu često je zagovarao bilateralne sporazume. To je model kojeg on najviše voli. Sa bilateralnim sporazumima može ponuditi vojnu zaštitu onima koji plaćaju: što je po njemu bolji aranžman.

Nije loše, Emmanuele

Kad sam ponovno uzeo riječ, u potpunosti sam odmjerio zaloge. “Da, predsjednik Trump je u pravu: moramo se sada pozabaviti ovim pitanjem. To je uostalom razlog održavanja ovog vanrednog sastanka na vrhu. Saveznici moraju ispuniti svoje obveze. Cilj od 2% je ovo što smo kolektivno odlučili.”

Podsjetio sam da to predstavlja značajno povećanje u nekoliko zemalja. “Nije važno ako neki smatraju da to nije dovoljno: to je naš aktualni cilj. Spomenuo sam narednu godinu, jer će se u to vrijeme održati naš naredni sastanak. Do tada moramo moći konstatovati opipljiv napredak”, objasnio sam, nakon što sam prepustio riječ drugima.

Angela Merkel je onda rekla naglas ono što su mnogi mislili: “Moramo o tome raspravljati u našim parlamentima. Tako funkcioniraju naši sustavi; ne možemo odlučivati sami, ovdje. Boriću se da postignem cilj od 2% do 2024. Ali za sada nemam većinu koja bi to mogla učiniti.”

Trump je onda učinio nešto izuzetno rijetko na ovakvoj vrsti sastanaka: prekinuo je jednog šefa vlade. “To je kasno, rekao je. Prekasno.”

Ali Merkel je nastavila: “37 do 38% našeg plina dolazi iz Rusije. To je tako decenijama. Mi nećemo uvoziti više od toga.” I onda je upotrijebila izraz kojeg je Trump često koristio: “Moram reći da ni ja ovdje ne osjećam da se sa mnom pravično postupa. Vi ste, Donalde, direktni, onda ću i ja biti. Mi smo drugi najveći kontributor po broju vojnika u trupama NATO-a. 11. septembar i Afganistan su dva izdvojena primjera kada je bio primijenjen članak 5. To je doprinijelo zaštiti Sjedinjenih Američkih Država, uprkos jakom protivljenju u mojoj zemlji, gdje su se mnogobrojni pitali kakve veze ima Afganistan s njima. Njemačka može učiniti više, i vjerojatno bolje. Ali za sada ćemo se držati onoga što smo obećali.”

Francuski predsjednik Emmanuel Macron je podržao gospođu Merkel: “Ne možemo ovdje i sada pretendovati da ćemo već u januaru postići 2%. To nije realistično, to nije ozbiljan način da bi se stvari pokrenule.” Svi su se složili oko principa da se postigne 2% bruto domaćeg proizvoda za obranu, ali neslaganje se odnosilo na kalendar: Trump je htio da taj cilj bude postignut već od ove godine, dok su ostali ciljali na 2024. godinu - rok je već bio potvrđen u završnoj deklaraciji usvojenoj dan ranije.

Trump je ponovno uzeo riječ i pobrojao kontribucije država članica u postocima bruto domaćeg proizvoda, kao da je objavljivao rezultate sa Eurovizije: “Belgija: 0,9. Manje od 1%. Hrvatska: Oh, tako sam razočaran, ne mogu vjerovati: 1,26%. Vi se morate osjećati jadno”, rekao je, tražeći pogledom predstavnika na kojeg se to odnosilo. “Estonija: 2%. Hvala! Francuska: 1,79%. Nije loše, Emmanuele. Nije loše, za tebe. Ti nisi dovoljno dugo predsjednik. To će sigurno krenuti niz brdo. Njemačka:1,2%. Hajde, Angela. Stvarno!” Onda, obraćajući se Xavieru Bettelu, premijeru Luxembourga: “Luxembourg, ti si tako simpatičan, dokle si ti stigao? 0,46%. S tobom više ne razgovaram. Ali to nije važno. Moja žena misli da si ti super lik.”

I nastavio je: “Poljska: 1,99%. Dakle, recimo 2%. Odlično se snašla. Hvala, Poljska. Gdje god do vraga bila. Slovenija: manje od 1%. Nisam iznenađen. Poznajem moju ženu (Melanija Trump je slovenačkog porijekla), ja znam kuda ide novac.”

Onda je red došao na Tursku: “Ono što je dobro sa Turskom je da Erdogan može reći šta god hoće, niko ga ne kontrolira. Kad je dobio 61% glasova na izborima, rekao sam mu: zašto ne 80%? To zvuči bolje.”

I na kraju: “Ujedinjeno Kraljevstvo: 2,1%. Hvala. Vrlo dobro. SAD: 4,2% najvećeg bruto domaćeg proizvoda od svih. Onda nas zovite idiotima, ako hoćete. Ali ja nisam dugo u ovom klubu. To je ludo. To sam htio reći”…

Rasmussenu je bilo dosta

Trenutak poslije, Trump je izvadio crni marker kojeg nije ispuštao iz ruku, na komadić papira zabilježio nekoliko riječi i nagnuo se prema meni da mi ga pruži. Njegov rukopis, primijetio sam usput, bio je priličito elegantan i ujednačen. Napisao je: “Gospodine generalni tajniče, ako možete reći da su saveznici NATO-a značajno povećali svoje doprinose za obranu zahvaljujući meni, onda mislim da možemo postići sporazum.”

Ugledavši konačno priliku da se stvar smiri, uzeo sam riječ. “Na konferenciji za tisak nakon sastanka, izjavio sam da su članice NATO-a ozbiljno povećale svoja ulaganja za obranu zahvaljujući vođstvu predsjednika Trumpa i njegovim jasnim apelima”, rekao sam. Jednostavno, pročitao sam Trumpovu bilješku. I onda sam dodao: “Istovremeno, sve zemlje članice ponovno potvrđuju svoju predanost Savezu i članku 5 Ugovora”. (…)

“Možemo li se složiti u ovome?”, upitao sam. Klimanja glavom za stolom su me za tren uvjerila da su dan i Savez spašeni. Ali nisu. To je značilo ne uračunati Larsa Løkke Rasmussena, koji je mahnuo rukom i jasno izrazio svoje odbijanje da propusti priliku govoriti. Implicitni konsenzus ostalih nije bio dovoljan, danski premijer je insistirao da govori.(…)

Nekadašnji kolega, kojeg sam cijenio zbog njegovog pragmatizma i srdačnosti, Løkke Rasmussen me je u tom trenutku jako iritirao. Dajući mu riječ, rizikovao sam da i drugi zatraže riječ i tako se ponovno rasplamsa debata koju smo umalo zaključili. Iskreno sam sumnjao da je bilo koji danski nacionalni zalog opravdavao takav diplomatski rizik.

Teška srca sam mu dao riječ. Započeo je oprezno, podsjećajući na važnost solidarnosti u krizna vremena i istakao svoju podršku pravičnoj podjeli opterećenja. I onda se, gledajući u Trumpa, zaustavio i izjavio: “Raspodjela opterećenja se ne odnosi samo na finansijska sredstva, gospodine predsjedniče. To uključuje i krv i žrtve. Nas je 5 milijuna Danaca, i mi smo izgubili 45 vojnika u Afganistanu, u operaciji koja je pokrenuta kao odgovor na napad na SAD.”

Danski premier je nastavio u istom duhu. Nakon jutra obilježenog kritikama američkog predsjednika upućenih Europljanima - koji su navodno odsutni, premalo finansiraju obranu i profitiraju od Sjedinjenih Američkih Država - Larsu Løkke Rasmussenu je očito bilo dosta. Drhtavog glasa, skoro na rubu suza, dodao je: “U poređenju sa našim brojem stanovnika, Danska je izgubila više vojnika u Afganistanu nego SAD.” Odbijao je reći familijama mrtvih vojnika da je njihova žrtva vrijedila manje zato što Danska nije postigla cilj od 2%.

Nisam mogao ne sjetiti se scene iz filma “Love Actually”, kad britanski premier, kojeg glumi Hugh Grant, odsječno odgovara američkom predsjedniku. Ali ovo nije bila scena fikcije, nego stvarnost.

Shvatio sam da je intervencija Løkke Rasmussena bila u potpunosti opravdana. A zadržao sam dah kad je završio i bacio sam brz pogled preko stola: njegove su riječi izazvale emocije. Čak je i Trump ostao miran. Svi su shvatili da učestvuju u povijesnom sastanku, i drugi su htjeli uzeti riječ, pritiskajući na gumbe i mašući rukama. Ali nisam im dozvolio intervenirati. To je bio kraj, bilo je vrijeme da se zaključi. “Možemo li sada odobriti tačke koje sam naveo?”, upitao sam.

Ovaj put se niko nije usprotivio. “Hvala. Sastanak je završen.” Udario sam čekićem da zatvorim seansu. (…)

Sastanak je protekao bolje nego sam očekivao. Da je Trump ostvario svoju prijetnju, da u znak protesta ode, NATO je rizikovao raspad. Ali dogodila se promjena. Mislim da je shvatio da konsekventna povećanja nisu odmah moguća, ali ono čemu smo prisustvovali je možda bio dobar primjer Trumpove pregovaračke taktike: početi naročito snažno zahtijevajući maksimum, da bi se došlo do među-rješenja, prihvatljivog za sve strane (…)

Kurvini sinovi

Sljedeći odlomak knjige se odnosi na telefonsku raspravu između autora i Donalda Trumpa, juna 2020. povodom situacije u Afganistanu. Ali američki predsjednik je i dalje opsjednut finansijskim pitanjem i ponovno se stuštio na Njemačku.

Trump je bio odlučio povući vojnike iz zemlje. Meni je bilo važno razgovarati direktno sa predsjednikom o tom pitanju i bdjeti da sve naše akcije budu dobro koordinirane u okviru NATO-a. Ali, prije nego smo došli do teme Afganistan, razgovor je potrajao:

- Dobar dan, ovdje je …

- How are you, how are you doing?

Odgovorio sam da sam dobro, ali prije nego sam imao priliku nastaviti, Trump je preuzeo riječ. “Kina nas je jako udarila, those sons of bitches (oni kurvini sinovi) su nas udarili tom kugom.”

Pandemija corona virusa je dominirala svim svjetskim vijestima u to vrijeme. Rekao sam mu da sam vidio da najnovije brojke o COVID-u 19 u SAD-u opadaju i da i svjetsko gospodarstvo daje znakove poboljšanja, stvaranjem sve više radnih mjesta.

“To nas je koštalo samo 4.000 milijarde dolara i velikog broja ljudskih života”, komentirao je Trump. “Strašno je šta su uradili, a mogli su to spriječiti. Strašno, moj prijatelju.”

Rekao sam nekoliko riječi o načinu na koji su si saveznici NATO-a međusobno pomagali u pandemiji i o ulozi vojnih snaga koje su pritekle u pomoć civilnim društvima.

“Ma stvarno? A da budem pošten, nisam vidio puno NATO-ovih vojnika da su došli pomoći Sjedinjenim Američkim Državama. Ali kako god. Mi smo sve sami uzeli u svoje ruke. Ali recite mi, kako stvari idu? Jesu li svi dostigli cilj od 2%? A Njemačka?”

- Nisu još svi, odgovorio sam. Ali nastavljam insistirati. To spominjem na svakom susretu sa europskim liderima NATO-a…

- Njemačka je na manje od 1%. A Angela čak uopće nije mogla doći na sastanak na vrhu G7 zbog COVID-a. Rekla je: “Ah taj COVID, ah taj COVID!” Ali mi u Bijeloj kući nemamo COVID, zar ne? A gdje je tu Njemačka, gospodine generalni tajniče?

Odgovorio sam da Njemačka sa 1% upravo prelazi ka 1,5%, da planira dodatno povećati ulaganja u godinama koje dolaze i da je devet zemalja već iznad 2%.

“Ko još?”, pitao je Trump. “Ko je još jednako loš kao Njemačka? Ko su ostali?”

Objasnio sam da su Španjolska i Italija znatno ispod cilja, ali da su države Istočne Europe i Ujedinjeno Kraljevstvo iznad.

Precizirao sam i da se izvjesne zemlje približavaju tim 2%, ne zato što su povećale svoj budžet, nego zato što je njihov bruto unutarnji proizvod niži zbog pandemije. Zato sam, naglasio sam, bio tako pozoran na povećanje u apsolutnom iznosu.

Trump je djelovao zadovoljan ovim objašnjenjem. “OK, šta još?”, upitao je. Konačno sam mogao započeti temu o Afganistanu, precizirajući da saveznici podržavaju sporazum postignut između SAD-a i talibana. (…) “Mi ćemo učiniti sve da osiguramo da talibani poštivaju svoje obveze. Moramo učiniti sve da izbjegnemo da Afganistan...”

- Apsolutno se slažem. Ali mi želimo otići. Također povlačimo i mnogo vojnika iz Njemačke, jer Njemačka zaostaje u ispunjavanju svojih obveza prema NATO-u. Oni su na 1%, dakle mi povlačimo naše vojnike iz Njemačke. Mi tamo imamo 50.000 naših vojnika.

Problem s Njemačkom

Eto šta je bilo novo. Vojno američko prisustvo u Europi je povećano za vrijeme Trumpa, ali će se sada smanjiti. A posebno će u Njemačkoj ti rezovi biti najznačajniji. I Trump je nastavio: “U najskorije vrijeme ćemo svesti broj naših vojnika na 25.000. Oni (Nijemci) su totalno neodgovorni, kad se radi o plaćanju. Znate, problem sa Njemačkom je u tome što oni nisu pouzdani. A ona (Angela Merkel) čak odbija učestvovati na sastanku na vrhu G7. Mogu vas uvjeriti da kad bi nam zatrebali u ratno vrijeme, oni ne bi tu bili uz nas. Možete biti sigurni u to. Ona čak odbija putovati na jedan sastanak.”

Predsjednik Trump nije završio sa ovom temom: “Angela se boji COVID-a. A ako se boji COVID-a, još više bi se bojala metaka, zar ne? A oni imaju plinovod prema Rusiji – finansiraju osobu od koje bismo se mi trebali zaštititi. Zar ne mislite da su nepouzdani?”

– Rekao bih da još nisu postigli cilj od 2%, ali da...

“Ne, nisu ga dostigli i neće ga nikada dostići. Jer oni misle da su svi drugi idioti. A mi ne možemo dozvoliti da oni to misle.”

(Sa francuskog prevela

Nada Zdravič)