NATO-ova Trumpova dilema
Ahmet Davutoğlu/ AUTOR!!!!
Upravo završeni summit NATO-a u Haagu dogodio se u vrijeme izvanredne napetosti. Otkad se vratio u Bijelu kuću, Donald Trump je više puta optužio Europu za zloupotrebu američkih obrambenih troškova, što je izazvalo ozbiljnu zabrinutost oko zdravlja atlantskog saveza. Njegova odluka da bombardira iranska nuklearna postrojenja samo tri dana prije summita - u koordinaciji s Izraelom i bez obavještavanja američkih saveznika u NATO-u - samo je pojačala te strahove.
Trumpovi napadi na Iran probudili su sjećanja na intervencije u Afganistanu i Iraku nakon 11. rujna, kada je NATO proširio svoju ulogu izvan rješavanja konvencionalnih vojnih prijetnji i uključio protuterorističke operacije. Dok je Savez podržavao rat u Afganistanu koji su predvodile SAD, invazija na Irak bila je daleko kontroverznija zbog nedostatka uvjerljivih dokaza da je Sadam Husein posjedovao oružje za masovno uništenje i nepostojanja eksplicitnog mandata Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Rezultirajući raskol potaknuo je tadašnjeg američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda da povuče kontroverznu razliku između “Stare Europe” i “Nove Europe”.
Ali trenutna situacija je još alarmantnija. Za razliku od 2003, kada su se Sjedinjene Države barem potrudile konzultirati sa svojim saveznicima, Trump ih sada drži u mraku. Nije pružio nikakve vjerodostojne dokaze kako bi opravdao napad na Iran, a glavni direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) Rafael Grossi proturječio je njegovim tvrdnjama o neposrednoj nuklearnoj prijetnji, izjavivši samo nekoliko dana ranije da nema dokaza o sustavnom iranskom nastojanju da razvije nuklearno oružje.
Regionalna eskalacija
Zapanjujuće je da su mnogi čelnici NATO-a obaviješteni o napadu tek nakon što je izveden. Marginalizirajući NATO, Trump je učinkovito sveo savez na pasivnog promatrača, potkopavajući njegova temeljna načela i signalizirajući opasnu promjenu u globalnoj diplomaciji. Zamislite da je Iran uzvratio ciljajući američke baze u Turskoj, potencijalno uvlačeći moju zemlju u rat. A ako bi došlo do nuklearnog curenja što bi ugrozilo turske civile, tko bi snosio odgovornost?
Iako su Izrael i Iran prihvatili Trumpovu najavu prekida vatre, članice NATO-a bile su gurnute u opasnu situaciju bez upozorenja. To je bilo posebno zabrinjavajuće za Tursku, koja graniči s Iranom i vrlo je ranjiva na posljedice regionalne eskalacije.
Trumpovo ponašanje ugrozilo je kolektivnu sigurnost NATO-a. Uostalom, ne postoji jamstvo da Izrael neće prekršiti primirje, kao što je to učinio u Gazi u ožujku. Članice NATO-a sada se moraju suočiti s temeljnim pitanjem: Može li Savez opstati ako države članice pokrenu jednostranu vojnu akciju koja dovodi druge u opasnost?
SAD možda imaju legitimne dokaze da je Iran prekršio Ugovor o neširenju nuklearnog oružja ili je to upravo namjeravao učiniti. Ali ako je to bio slučaj, ispravan postupak bio bi predočiti dokaze IAEA-i i slijediti koordinirani odgovor putem Vijeća sigurnosti UN-a. Alternativno, SAD su možda pretpostavile da Iran neće uzvratiti i napad su vidjele kao način da se Iranci vrate za pregovarački stol. No, razgovori između dviju zemalja već su trebali biti nastavljeni prije nego što ih je izraelska intervencija izbacila iz kolosijeka. Treće objašnjenje je ciničnije, ali može biti istinito: napad je trebao skrenuti pozornost s brutalnog izraelskog rata u Gazi.
Bez obzira na to koje se objašnjenje pokaže istinitim, Trumpove akcije mogle bi imati dalekosežne posljedice za NATO, a budućnost Saveza mogla bi ovisiti o tome kako će njegovi čelnici reagirati. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, na primjer, mora jasno navesti rizike koje regionalna nestabilnost predstavlja za kolektivni obrambeni stav NATO-a - posebno s obzirom na blizinu Turske Iranu. Kao čelnici zemalja sa stalnim mjestima u Vijeću sigurnosti UN-a, francuski predsjednik Emmanuel Macron i britanski premijer Keir Starmer mogli bi igrati vitalnu ulogu u jačanju koordinacije između NATO-a i UN-a.
Slično tome, njemački kancelar Friedrich Merz bit će ključan u oblikovanju odnosa NATO-a i EU, dok bi norveški premijer Jonas Gahr Støre i finski predsjednik Alexander Stubb mogli pomoći u ponovnom oživljavanju diplomacije i vraćanju moralnog kompasa Saveza. U konačnici, učinkovitost glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea uvelike će ovisiti o predanosti čelnika provođenju racionalne, zakonite sigurnosne politike.
Američka intervencija
Čak i izvan neposredne iranske krize, NATO se nalazi na raskrižju. Haški summit u konačnici se može smatrati odlučujućim trenutkom - onim koji će odrediti hoće li Savez ostati najmoćnija obrambena organizacija na svijetu, utemeljena na zajedničkim brigama i doprinosima svojih članica ili je predodređen da postane puki instrument američko-izraelskih strateških interesa.
Da sam danas na dužnosti, iskoristio bih summit kako bih istaknuo rastuću agresiju Izraela i sigurnosne rizike s kojima se suočava Turska kao jedina članica NATO-a u regiji. Pitao bih Trumpa jesu li u njegovoj hijerarhiji “Amerika na prvom mjestu” saveznici NATO-a sada ispod Izraela koji nije član. Svaki vođa koji je spreman postaviti to pitanje zauzeo bi principijelan stav protiv nepromišljenog vojnog avanturizma - i možda bi pomogao u spašavanju samog saveza.
Prije rata u Iraku, francuski predsjednik Jacques Chirac i njemački kancelar Gerhard Schröder odbačeni su kao predstavnici “Stare Europe” zbog protivljenja američkoj intervenciji. Da su njihova upozorenja poslušana, katastrofalni troškovi rata mogli su se izbjeći, a iranski regionalni utjecaj vjerojatno ne bi bio toliko značajan kao sada.
Povijest je pokazala da ratovi pokrenuti prije iscrpljivanja svih diplomatskih putova vode do propasti za sve uključene. Ruske pogrešne procjene u Ukrajini služe kao sumorni podsjetnik da je, iako je započeti rat lako, završiti ga je daleko teže.
Danas, dok Trumpovi postupci prijete daljnjom erozijom teško osvojenih međunarodnih zakona, europski čelnici moraju se suprotstaviti. Ako NATO ne uspije održati vladavinu prava, riskira gubitak svoje uloge temelja globalne sigurnosti. Sudbina Saveza - i budućnost globalne stabilnosti - ovisit će o tome hoće li njegovi čelnici inzistirati na težnji za mirom, a ne za sukobom.
(Autor je bivši premijer Turske - od 2014. do 2016. - i ministar vanjskih poslova od 2009. do 2014; www.project-syndicate.org)
