Nasilje kao politika u Trumpovoj Americi

Užasno ubistvo krajnje desničarskog aktiviste Charlieja Kirka bilo je popraćeno uglavnom odmjerenim i državnika dostojnim komentarima s obje strane političkog spektra. Taj događaj je u isto vrijeme ponovo osvijetlio temeljnu asimetriju u savremenoj američkoj politici. Mnoge istaknute figure američke desnice, uključujući i predsjednika Donalda Trumpa, bez ustezanja su pozivale na odmazdu nad “radikalnom ljevicom” - bar dok nisu pristigle prve informacije o ubici i njegovim mogućim motivima.

Trump već desetak godina šalje signale da je političko nasilje koje čine njegovi sljedbenici prihvatljivo i da možda zaslužuje da bude i nagrađeno. Među osuđenima zbog učešća u napadu na Capitol 6. januara 2021. koje je Trump pomilovao ima dosta ljudi koji su već kažnjavani za nasilne zločine. Ali Trump i mnogi od njegovih pomoćnika odbijaju da takvo ponašanje opišu kao nasilje. Za njih je to legitiman, čak i patriotski čin samoodbrane; kao i svi desničarski populisti, sebe uvijek prikazuju kao žrtve.

Neki od navodnih ljevičara objavljivali su na društvenim mrežama krajnje neukusne komentare, zlurado ističući da je Kirk govorio da je poneka nevina žrtva prihvatljiva cijena za pravo na nošenje vatrenog oružja. Ipak, ukupno uzevši, liberalni komentatori su se uglavnom trudili ne samo da jasno osude ovaj čin nasilja nego i da odaju priznanje Kirku kao čovjeku koji je uvijek rado i u dobroj vjeri učestvovao u “sukobljavanju mišljenja”. S druge strane, istaknuti glasovi desnice pozivali su ako ne na otvorenu objavu “rata”, onda na represiju po ugledu na nezakonite postupke kakve je praktikovao J. Edgar Hoover, osnivač FBI-ja.

Još više zabrinjava to što se čini da Trump zaista uživa u dobijenoj prilici da pozove na napade na organizacije civilnog društva koje mu se ne dopadaju. Članovi Trumpove administracije su Demokratsku stranku prethodno već proglasili za “domaću terorističku organizaciju”. Imajući u vidu da Trump do sada nije pokazivao ni najmanju uzdržanost u proširivanju svojih ovlaštenja i nadležnosti federalnih vlasti na svakog pojedinca i svaku organizaciju, implicitne prijetnje opoziciji krivičnim gonjenjem treba tumačiti kao zvono na uzbunu za sve ljude koji drže do demokratije (a ne samo članove Demokratske stranke).

Osim što zaobilazi zakone, Trump uporno podstiče ili makar upadljivo toleriše političko nasilje: od zamišljanja da je pucao u nekoga na Petoj aveniji i podsticanja svojih pristalica da skinu rukavice u ophođenju s neistomišljenicima, do opisivanja rasističkih siledžija koji su marširali u Charlottesvilleu u Virdžiniji kao “pristojni ljudi” i pokazivanja spremnosti da toleriše linčovanje svog prvog potpredsjednika u Capitolu 6. januara da bi ostao na vlasti.

Brazil je primjer demokratije koja je uspjela da kazni svog predsjednika za pokušaj državnog udara, kao što pokazuju sudski postupak i presuda Jairu Bolsonaru. Sjedinjene Države, s druge strane, nisu uspjele da poslije događaja od 6. januara jasno pokažu kakve posljedice proističu iz takvih postupaka; to je Trumpu omogućilo da se vrati na vlast, što je on iskoristio da pošalje jasnu poruku da oni koji pribjegavaju nasilju da bi mu iskazali podršku mogu računati da će pred zakonom biti nedodirljivi. Možda će ih čak slaviti kao heroje ili sahranjivati uz vojne počasti. Mike Johnson, republikanski predsjednik Predstavničkog doma, praktično je spriječio da se na zgradu postavi ploča u čast policajcima koji su branili Capitol iako su se o tome saglasile obje stranke.

Dok su prvi Trumpov mandat obilježili ispadi razmetljive okrutnosti, nova administracija se posvetila izgradnji kulta nasilja. Ubistvo 11 ljudi na otvorenom moru u blizini obale Venecuele - bez ikakvog pravnog osnova - radosno je dijeljeno na društvenim mrežama. Ministarstvo nacionalne bezbjednosti na mrežama rutinski prikazuje bol porodica čiji su najmiliji brutalno oteti i odvedeni. U jednoj objavi su maskirani pripadnici ICE prikazani sa šljemovima nacističkog Vermahta.

Naravno, Trump je uvijek uživao u spektaklu i oslanjao se na pomoćne rekvizite da uvjeri ljude da radi nešto veoma važno (sjetite se samo debelih fascikli prikazanih na televiziji kao dokaz postojanja nepostojećeg plana zdravstvene zaštite). Sada se slike stvarne patnje koriste za podsticanje njegovih pristalica i podupiranje drugog mandata koji prema anketama brzo gubi popularnost.

Neko će odgovoriti da su slike patnje potrebne kao sredstvo odvraćanja. Ali niko ne predlaže javne prenose zlostavljanja zatvorenika da bi se suzbio kriminal - mada, kad bolje razmislim, sjećam se da je Kirk predlagao javne egzekucije koje će se prenositi uživo na televiziji, ako je moguće uz “sponzorstvo Coca-Cole”.

Trump bi mogao da ukine sva ograničenja za svoje sljedbenike - u svom drugom mandatu osjeća se potpuno nesputano, pa se više i ne pretvara da se drži zakona, a još manje normi ponašanja u ophođenju s političkim protivnicima u demokratiji. Vjerovatno misli da je njegovo nedemokratsko postupanje opravdano jer je druga strana navodno iskoristila pravosuđe da pokuša da ga strpa u zatvor; otuda je pošteno što on sada nastoji da im vrati optužbama poput onih za “hipotekarne prevare”.

I ponovo, Trump je žrtva, a ne počinilac. Na svojoj strani ima medijski kompleks koji taj status kapitalizuje u industrijskim razmjerama. Od Fox Newsa do govornih radioemisija, njegovi propagandisti ponavljaju gledaocima i slušaocima da imaju puno pravo da budu ogorčeni. Status žrtve može se koristiti kao opravdanje za nasilje.

To ne znači da Amerika klizi u građanski rat. Čini se da ima ljudi koji bi se tome obradovali i možda se osjećaju spremnim. Ali ankete pokazuju da se uvjerljiva većina stanovništva protivi političkom nasilju dok je, kako nas podsjeća politikolog Brendan Nyhan, podrška nasilju opala poslije pokušaja atentata na Trumpa u julu 2024.

Uvijek ostaje nada da će se Trump preobraziti u predsjedničku figuru i posvetiti izgradnji jedinstva, ali mnogo je vjerovatnije da od njega možemo očekivati samo još istupa poput onog iz noći Kirkovog ubistva. Osnovni model njegovog političkog poslovanja uvijek je bila polarizacija. Nažalost, uz administraciju koja do otvorenosti za “sukobljavanje mišljenja” drži manje nego do javnih izliva okrutnosti, neki Amerikanci će se povesti za njegovim primjerom.