Mir u Gazi? Samo ako Trump ne dozvoli Netanyahuu da nastavi genocid

Kad me pitaju hoće li biti mira u Gazi, kažem da hoće ako se američki predsjednik Trump ne predomisli pa opet dozvoli Netanyahuu da nastavi gdje je stao do konačnog uništenja Hamasa. Ali još zadugo, a to zadugo može se mjeriti decenijama, neće biti mira između Izraela i Palestinaca. Sve dok Palestinci ne dobiju svoju državu. Onako kako su je Jevreji dobili 1948. godine.

Napaćena djeca

A o tome šta će se događati u samoj Gazi ako se nastavi varljivo primirje, ima stotinu pitanja na koja će se nailaziti i rješavati ih teško, onako kako se teško gazi preko njenih ruševina. Od toga hoće li Hamasova podzemna vojska položiti oružje? Možda i hoće, ali će nabavljati i praviti novo u tunelima ako Netanyahu nastavi rat. Hoće li Izrael pristati da se Gaza vrati pod Palestinsku upravu iz Ramalaha? A neće. Ili će Gazom upravljati neka međunarodna administracija uz kontrolu mirovnih snaga UN-a, kao u Bosni i Hercegovini i na Kosovu? A ni to Izrael neće dozvoliti.

Dok se već raspravlja o narednim fazama Trumpovog plana o kraju rata za koji ni sam ne misli da ga je okončao, za Palestince Gaze su počele životne brige kako će preživjeti zimu. Kako će, naprimjer, 600 hiljada njihove djece početi ili nastaviti školovanje kad su im četiri petine škola porušene ili oštećene.

Palestinski nastavnici pretvaraju domove u učionice/Abed Rahim Khatib/ANADOLIJA

Da, ne mogu a da najprije ne spomenem napaćenu djecu Gaze, ni krivu ni dužnu, ni Izraelu ni svom Hamasu, od koje su pedeset hiljada izginula ili osakaćena izraelskim granatama. Ni u svim ratovima na Srednjem istoku, a možda ni u svijetu nakon Drugog svjetskog, nije stradalo toliko djece. Od njih treba da počne i pitanje da li su bile potrebne tolike žrtve i šta je ko dobio ili izgubio za dvije godine rata u Gazi. Na ljudskom planu niko nije na dobitku, pa se i o svojim žrtvama Palestinci pitaju, više šutke. Ali s kakvom radošću su dočekali vijest da je nastupilo primirje, pokazali su koliko im je dosta pogibije. Kao što su i Izraelci radošću s kojom su dočekali preživjele taoce pokazali da im je dosta rata, makar nikad ne pobijedili Hamas.

Mnogo šta je taj rat poremetio u političkom poimanju svijeta o jednima i drugima, Palestincima i Izraelcima, ali su se oni međusobno još više udaljili. Ostale su i neke konstante u mjerilu vrijednosti ljudskih žrtava. Mjerila su ustaljena u doba kolonijalizma, ali su ih jeverejski doseljenici u Palestinu ne samo naslijedili nego i usavršili. Evo najaktuelnijeg primjera s izraelskim taocima u Gazi i palestinskim zatočenicima u izraelskim zatvorima. Hamasovci jesu počinili zločin nad civilima kad su upali, nisu bili nježni ni prema taocima, samim tim što su ih držali zajedno sa sobom u mračnim podzemnim tunelima. Gotovo cijeli Izrael se digao na proteste i zahtjeve Netanyahuu da završi rat kako bi se vratilo još preostalih 28 talaca, a ne zato što je tamo na drugoj strani ubijeno blizu sedamdeset hiljada Palestinaca. Nije bilo lako taocima, valjalo je čamiti dvije godine. Ne bi se reklo da su bili izloženi torturi, a kako je bilo Palestincima zatočenim u Gazi pa prebačenim u vojni logor Sdi Teiman u pustinji Negev, prije nekoliko dana pisao je londonski Guardian: “Najmanje 135 unakaženih tijela Palestinaca koje je Izrael vratio u Gazu bilo je zatočeno u ozloglašenom pritvorskom centru koji se već suočava s optužbama za mučenje i nezakonita ubistva”. Prema fotografijama i svjedočanstvima koje je Guardian objavio prošle godine, palestinski zatvorenici su držani u kavezima, s povezima na očima i lisicama, vezani za bolničke krevete i prisiljeni nositi pelene. Palestinske vlasti u Gazi trude se da pronađu tijela još nekoliko talaca u ruševinama, gdje se nalaze i tijela stotina palestinskih civila, a na tijelima ovih zatvorenika iz logora Sdi Teiman se vidi da su zgnječena tenkovskim gusjenicama.

Neka su mjerila ljudskih vrijednosti ostala, ali je gotovo sve drugo poremetio rat u Gazi. Prije svega drugog pobrkao je uspavanost Izraelaca i beznađe Palestinaca. Izraelci su bili uljuljkani u sigurnosni obruč koji su oko sebe decenijama gradili oslanjajući se na silu, a Palestinci bili dovedeni, izraelskom prijetnjom aneksije Zapadne obale i pomirenjem Arapa s njihovom sudbinom, da napuste svaku nadu o svojoj državi.

Nakon dvije godine, krvavom odmazdom za upad hamasovaca 7. oktobra, Netanyahu je svojim Izraelcima ne samo otklonio nego u kosti ulio strah za vlastite živote i budućnost svoje djece. To mu je i najveći dobitak, jer je na mržnji prema Palestincima gradio svoju karijeru. Dana Silberman-Sitton, čiju su sestru s dva sina pogubili hamasovci, piše na društvenim mrežama, posmatrajući radost prilikom dočeka oslobođenih talaca: “Plašim se da će se ova euforija vratiti da nas proganja, da ćemo zaboraviti šta se dogodilo i šta se nikada više ne bi smjelo dogoditi”. A Amos Harel, kolumnista Haaretza, kaže da će Izrael, pored fleksibilnosti i preuzimanja rizika u budućim pregovoima, “morati da se odupre iskušenju da se vrati u svoju poznatu opijenost vojnom silom”.

Pred Palestincima je ogroman posao/Ebrahim Hajjaj/REUTERS

Strah je, doduše, posebno među Palestincima u Gazi, uz sve žrtve i razaranja, ostao kao trajna posljedica ovog rata. Od Izraela svakako, ali i od Hamasa i njegovih pridruženih udarnih grupacija. Ako je vjerovati vijestima koje stižu nakon primirja, oni su već javno objesili jednog kolaboracionistu. Izraelskog saradnika, naravno, ali ne zna se šta se može dogoditi ako im dođu fatahovci da preuzmu od njih vlast, jer su prije dvije decenije znali kolaboracioniste s palestinskim vlastima u Ramalahu pogubiti i vezane za motore provozati ulicama Gaze.

Netanyahu je odmah kad je poveo rat protiv Gaze rekao da ima dva cilja, da uništi Hamas i vrati taoce. Onaj prvi nije ostvario. Ne samo da su hamasovci, poslije povlačenja izraelskih tenkova izišli na sunce iz tunela, nego su Trumpovi diplomati sjeli s njima za sto da razgovaraju o prekidu vatre. Iako im organizaciju i dalje zvanično smatraju terorističkom, ne kažu da razgovaraju s teroristima. Nema ništa, bar za sada, o pridruživanju Saudijaca arapskim zemljama koje su prihvatile Trumpov Abrahamovski plan o okončanju bojkota Izraela. Netanyahu je već bio prodro u saudijski vazdušni prostor, samo je čekao da se rukuje sa Bin Salmanom. Razbio je lanac proiranske podrške Palestincima, izuzev jemenskih Huta. Napao je Iran koji mu je uzvratio tako kako Arapi nisu od postanka izraelske države. Naprotiv, tokom rata u Gazi arapske zemlje Perzijskog zaliva su obnovile odnose s Iranom kojeg su smatrale većim neprijateljem od Izraela.

Okupacijska sila

Na širim prostorima zapadnog svijeta Izrael je za dvije godine izgubio više nego za pedeset prošlih. Na moralnom planu još više je okrnjen oreol žrtve svog holokausta, zbog kojeg je i dobio državu. I zbog kojeg mu je opraštana okupacija dijela istorijske Palestine, da bi se ono što danas čini palestinskom narodu na najvišim međunarodnim tijelima koja se bave ljudskim pravima nazvalo genocidom. Sve su činili proamerički i jevrejski lobiji i mediji da sakriju zločine u Gazi, ali su slike u bijelo platno zamotanih tijela palestinske djece prodrle u svaku poru savjesti čovječanstva, kao što su prodirale one Jevreja koji čekaju smrt u gasnim komorama nacističke Njemačke.

Još nešto je iščeznulo iz predstave Izraela u zapadnoj svijesti i javnosti, da je to jedina demokratija u moru feudalnih i autoritarnih zemalja Srednjeg istoka. Ne vidim da ga ove dvije godine iko tako časti, a navodnu jedinu demokratiju zamijenili su epiteti o okupacijskoj sili, sistemu aparthejda i, makar pod znakom pitanja, genocida nad Palestincima. Sada im dolazi na naplatu ono za što su radikalne cioniste, među kojima je bio i Netanyahuov otac, optuživali veliki umovi proteklog vijeka, poput Bertranda Russela, Mahatme Ghandija, pa i jevrejskih poput Alberta Einsteina i Sigmunda Freuda.

I sve to zahvaljujući Netanyahuu i njegovoj vladi u kojoj je dao mjesta ljudima koji Palestince ne da ne priznaju kao narod nego smatraju životinjama.

Te životinje su, eto, preživjele i genocid ukoliko se ne nastavi, a nisu se dale ni da ih izbace iz Gaze. Nego su, seleći se nekoliko puta po tom uskom obalnom pojasu, njih dva miliona na prostoru velikom kao jadransko ostrvo Krk, pokazala da ih niko ne može protjerati s njihove zemlje toliko da se one mogu na nju vratiti.

Palestinci su, i na užem međusobnom, i sa Izraelcima na širem i na svjetskom planu, za dvije godine sticali ono što su Izraelci gubili. Izvršili su oružanom silom upad na ekskluzivnu teritoriju Izraela, prvi put od njegovog postanka. Mada okrutno i nesmotreno, učinili su to u ime svih Palestinaca. Mnogi su se od njih i obradovali, posebno oni na okupiranim teritorijama i protjerani sa svojih ognjišta. Za raspravu je koliko je to po vojnoj terminologiji bio teroristički, a koliko diverzantski čin. Izvršen je, nažalost, brutalnim zločinom nad civilima. Palestinski pokret je u izraelskoj i proizraelskoj javnosti olako smatran terorističkim, ali nikad nije definisano da li se tako mogu nazvati pokreti za oslobođenje okupiranih teritorija. Takve rasprave su vođene za vrijeme palestinskih bombaških samoubilačkih akcija, koje jesu terorističke ako se vrše nad civilima, ali se palestinske intifade ne mogu tako zvati, jer se radilo o opštem građanskom otporu okupaciji. Pri takvim raspravama se sjetim Olimpijade u Münchenu 1972. godine, kada su Arafatovi komandosi ubili izraelske sportiste. Komentarišući taj čin na TV Sarajevo, osudio sam ga, ali sam postavio pitanje kako to da na istim tim olimpijadama ne mogu učestvovati Palestinci ili Vijetnamci. Prijatelji mupovci su mi rekli da su me zbog toga htjeli zvati na saslušanje, ali me spasio Tito, jer je sutradan, uz osudu ubistva sportista, govorio i o nepravdi koja se nanosi okupiranim Palestincima.

Predstava o Palestincima je, dakle, postala drukčija i u cijelom svijetu, uključujući i Ameriku. Baidenova administracija je smjenjivala rektore univerziteta na kojima su održavane masovne propalestinske demonstracije, ali ih nije mogla spriječiti. A evo i predsjednik Trump ne naziva, poput Netanyahua, Palestince teroristima. Drugo što je postigao Izrael u Gazi je priznanje palestinske državnosti od desetak zapadnih država, koje su važnije nego onih stotinjak koliko ih je priznalo Palestinu sa Istoka i iz nesvrstanog pokreta poslije okupacije palestinskih teritorija u junskom ratu 1967. Četiri od pet članica Vijeća sigurnosti UN-a sada priznaju Palestinu kao državu, koja ne može biti priznata kao punopravna članica UN-a dok to ne učini i peta, Amerika.

Palestinski političar i bivši član palestinskog parlamenta Mustafa Barguti rekao je za Democracy Now poslije septembarskog zasjedanja UN-a o Palestini da njeno priznanje “nije dovoljno” bez sankcija protiv Izraela kako bi se okončao genocid nad Palestincima u Gazi i druga zlostavljanja širom palestinske teritorije, pa objasnio: “Sve što vidite u smislu priznanja danas od Francuske, Britanije, Australije, Kanade i drugih, dešava se samo zbog postojanosti, otpornosti i otpora palestinskog naroda, zbog heroizma običnih Palestinaca”.

Izraelska vojska ne miruje/Amir Cohen/REUTERS

Taj palestinski aktivista je veoma glasan zagovornik nenasilnog, ali borbenog pokreta za palestinska prava i državu. Jedan je od Palestinaca koji bi mogli da upravljaju palestinskim poslovima, pa i pregovorima o budućnosti Gaze i Palestine ako se sve palestinske političke snage ujedine i mudro se budu koristile onim što su stekli žrtvama u Gazi. Uslov je da im se pridruži i Hamas, po istim ili drugim imenom. I da prekine otpor sekularnom centralnom fatahovskom krilu palestinskog pokreta, javno prizna Izrael i ublaži svoje radikalne stavove o budućnosti Palestine. Uostalom, Hamas je pokušavao, ali nije uspio da od Izraelaca, u zamjenu za oslobođene taoce, dobije oslobađanje najčuvenijeg Palestinca iz familije Barguti, Marvana Bargutija. Iako su to mnogi priželjkivali, on se nije našao na listi od 250 oslobođenih takozvanih lfera, doživotno osuđenih Palestinaca. Njega bi svi, uključujući plebiscitarno izabrali za novog vođu Palestinaca kad bi ga Izraelci oslobodili. A možda će se i to dogoditi iako je njegov sin Arab rekao prije nekoliko dana Christan Amanpour na CNN-u da se boji za život svog oca, pošto je čuo od svjedoka da su ga prošlog mjeseca tukli u zatvoru. “Njega ciljaju”, kaže, “pošto Izrael mog oca vidi kao opasnost zbog njegove sposobnosti da okupi Palestince.”

Palestinski Mandela

Nisu slučajno u Marvanu Bargutiju Palestinci odavno vidjeli svog Nelsona Mandelu, čiju bi sudbinu migao i doživjeti ako se okolnosti povoljne za Palestince nastave i ako čak i Trump zatraži njegovo oslobađanje. Do tada njegov rođak Mustafa Barguti kaže takođe Christian Amanpour da je Trumpov plan za Gazu ne samo destruktivan nego i kriminalan. A za Democracy Now objašnjava: “Ono čemu smo izloženi je mnogo gore čak i od onoga čemu su ljudi u Južnoj Africi bili izloženi tokom sistema aparthejda. Priča o Palestini postaje toliko slična onome što se dogodilo u Južnoj Africi. Ljudi se mijenjaju, a zatim mijenjaju parlamente u svojim zemljama, a onda parlamenti mijenjaju svoje vlade”.

Da, ali da bi se i u Izraelu i među Palestincima shvatilo i primijenilo ono što im je kao pouku ostavio rat u Gazi, trebalo bi razoružati Hamas, ali još više Benjamina Netanyhua razoružati od njegove genocidne politike prema Palestincima. Ona Dana Silberman-Sitton, koja je u ratu izgubila sestru i njena dva sina, još kaže: “Nadam se da će se Izrael iz ovog bijesa i jada uzdići uz liderstvo koje izraste iz naroda”. Njena nada je takođe uzaludna ako neko Netanyahua i njegov tim ekstremnih cionista ne urazumi i ukloni. A to ne može samo palica njegovog mentora Donalda Trumpa.