Ko će sada biti model demokratije?

Kao tinejdžer koji je odrastao u Istanbulu, imao sam sreću da budem dio generacije koja je imala demokratske uzore u blizini. Evropske zemlje poput Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Švedske podsticale su naše težnje za prosperitetom i demokratijom, dajući nam nadu za budućnost našeg vlastitog nesavršenog političkog uređenja. Iskustva ovih zemalja pokazala su nam da ekonomski rast, socijalna pravda i politička sloboda nisu samo kompatibilni već se i međusobno pojačavaju.

Gdje će današnja omladina tražiti slično obećavajuću poruku? Liberalna demokratija se nekada činila predodređenom da bude talas budućnosti. Ali sada je nazadovanje demokratije globalni fenomen, a Amerika Donalda Trumpa je samo najvidljiviji i najdramatičniji primjer. Od ranih 2010-ih, “izborne autokratije” - režimi koji održavaju periodične izbore, ali pod uslovima sveprisutne represije - postale su dominantni oblik vlasti širom svijeta. Gotovo 220 miliona ljudi manje živi u liberalnoj demokratiji danas nego 2012. godine.

Štaviše, “izborne demokratije” - oblik režima koji može utrti put liberalnoj demokratiji - također su izgubile tlo pod nogama upravljajući sa 1,2 milijarde ljudi manje danas nego 2012. Ove režime su zamijenile izborne ili potpune autokratije, koje sada vladaju nad 5,8 milijardi ljudi (od kojih su 2,4 milijarde dodate od 2012. godine).

Kao svjetionik demokratije, Evropa više ne sija tako jarko. Evropska unija je odigrala glavnu ulogu u učvršćivanju demokratije tokom tranzicije istočne Evrope iz socijalizma, pri čemu su Češka i Estonija postale neke od najviše rangiranih liberalnih demokratija u svijetu. Ali mnoge druge - posebno Poljska, Mađarska i Slovačka - značajno su nazadovale, a EU je bila nemoćna da išta učini po tom pitanju. Slovački premijer Robert Fico nedavno se pridružio ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, sjevernokorejskom diktatoru Kim Jong-unu i dvadesetak drugih autoritarnih lidera u Pekingu da bi pomogao predsjedniku Xi Jinpingu da proslavi kinesku vojnu snagu.

Vodeće evropske zemlje s pravom mogu tvrditi da njihove demokratije nisu pretrpjele toliki udarac kao američka. Ali Evropa danas ne projektuje ni ekonomsku snagu ni političku koheziju. Čini se da je njeno samopouzdanje dotaknulo dno, što pokazuje i način na koji je EU popustila pred Trumpovim carinskim prijetnjama.

Evropski lideri su se dugo nadali da će integracija ojačati moć i utjecaj regije na globalnoj sceni. Umjesto toga, čini se da se EU pretvorila u trajnu kuću pored puta koja podstiče paralizu. Njene institucije i procesi obeshrabruju zemlje da hrabro djeluju samostalno, ali im nedostaje kapacitet da formulišu i slijede zajedničku viziju.

Dok demokratska Evropa ne uspijeva projicirati utjecaj izvan svojih granica, oni koji imaju i provode moć na globalnoj sceni više nisu uzori. Malo ko bi očekivao da će Sjedinjene Države napraviti tako oštar autoritarni zaokret, ali Trump je gotovo preko noći transformirao zemlju u negativca. Također je olakšao Kini da se predstavi kao odgovorna odrasla osoba u sobi, a Xi je rado obukao plašt “suverene jednakosti”, “međunarodne vladavine prava” i “multilateralizma”.

Ali niko se ne bi trebao zavaravati o prirodi kineskog režima. Njena ekonomska dostignuća nisu razlog da se oponaša njena politika. Kina ostaje vrlo autoritarna zemlja u kojoj su manjine potisnute, a politička opozicija strogo zabranjena.

Da bismo pronašli demokratske svijetle tačke, moramo tražiti na neočekivanim mjestima. Na primjer, Brazil i Južna Afrika, dvije zemlje sa srednjim dohotkom, dijele rijetku odliku da su nedavno došle na rub autoritarnog kolapsa, a zatim se povukle.

Mandat Jacoba Zume kao predsjednika Južne Afrike između 2009. i 2018. obilježen je autoritarnim populizmom i opsežnom korupcijom, a bivši brazilski predsjednik Jair Bolsonaro odbio je prihvatiti izborni poraz i planirao je vojni udar (kao i ubistvo svog protivnika) 2022. Ipak, obojicu su naslijedili lideri sa solidnim demokratskim kvalifikacijama - Cyril Ramaphosa u Južnoj Africi i Luiz Inácio Lula da Silva u Brazilu.

Ono što ove uspjehe čini izvanrednim jeste to što su se dogodili u okolnostima koje politolozi smatraju posebno nepovoljnim za demokratiju. U Južnoj Africi i Brazilu ne samo da su etničke podjele duboke već su i među najnejednakijim zemljama na svijetu. Filozofi su od Aristotela tvrdili da je odsustvo velikih razlika između bogatih i siromašnih preduvjet za održavanje demokratije, ali brazilska i južnoafrička iskustva slikaju suptilniju sliku - onu koja je ohrabrujuća za zagovornike demokratije.

Postoje dobre vijesti i iz drugih krajeva. Krajem prošle godine, kada je južnokorejski predsjednik Yoon Suk-yeol proglasio vanredno stanje prvi put od 1980, demokratske snage i parlament su uzvratili udarac. U roku od samo nekoliko sedmica Yoon je opozvan i smijenjen s dužnosti. Čile je također uspio ostati stabilna demokratija od kraja diktature generala Augusta Pinocheta (1973 - 1990).

Neke od najuspješnijih demokratija izvan Evrope su male zemlje koje ostaju ispod radara u raspravama o padu demokratije. Tajvan, Urugvaj, Kostarika, Mauricijus i Bocvana dobijaju visoke ocjene na rang-listi demokratije Economist Intelligence Unita (posljednje dvije su posebno značajne kao primjeri dugotrajnih demokratija u Africi). Možda našu nadu za rasplamsavanje demokratije treba tražiti u ovim nevjerovatnim slučajevima. Kao i svemu ostalom, demokratiji su potrebni uzori. Iako uobičajene studije slučaja više nisu relevantne, još postoje mjesta gdje zagovornici demokratije mogu pronaći inspiraciju.

(Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Harvard Kennedy School)