Kako međunarodne krize pomažu autoritarcima

Žestoki napad američkog predsjednika Donalda Trumpa na američke institucije tokom posljednjih devet mjeseci posebno je morbidan simptom globalnog propadanja demokracije. No, Trump je samo iskoristio proces koji je bio u punom jeku prije njegova povratka u Bijelu kuću.

Nekoliko je uzroka pridonijelo ovom globalnom povlačenju. Autoritarni režimi učvrstili su moć izoštravajući svoje metode kontrole, od izbornog inženjeringa i digitalnog nadzora do pravnih i institucionalnih manipulacija. Štoviše, autokrati često pružaju jedni drugima političku i ekonomsku podršku, što pokazuju bliske veze između kineskog predsjednika Xi Jinpinga i ruskog predsjednika Vladimira Putina. A nedostaci nekoliko istaknutih demokracija - ne samo Sjedinjenih Država - vjerojatno su učinili model manje privlačnim.

No, ono što se često previdi jest koliko su duboke promjene u međunarodnom poretku ojačale autoritarne režime. U današnjem sve više multipolarnom svijetu porast regionalnih geopolitičkih sukoba bio je blagodat za konkurentne autoritarne sustave, koji održavaju izbore, ali naginju političko igralište u svoju korist.

Glavni primjer je ruski rat u Ukrajini, koji je pomogao jačanju domaće legitimnosti mađarskog premijera Viktora Orbana i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u pripremi za ključne izbore.

Ruska invazija na Ukrajinu dogodila se nešto više od mjesec prije parlamentarnih izbora u Mađarskoj 3. aprila 2022. Orban je snažno poručio da samo on može zaštititi Mađarsku. Za razliku od oporbe, koju je Orban prikazao kao nepromišljene ratne huškače jer žele podržati obranu Ukrajine, obećao je zaštititi Mađare od rata. Bombardirani od provladinih medija, mnogi Mađari počeli su Orbana vidjeti kao jamca mira - čak su se i pristaše oporbe bojale da bi promjena vlasti mogla uvući Mađarsku u sukob.

Orban je također iskoristio rat u Bruxellesu, prijeteći da će blokirati napore Europske unije da pomogne Ukrajini ukoliko Europska komisija ne oslobodi zamrznuta sredstva za Mađarsku. Kod kuće je to predstavio kao trijumf nad europskim elitama koje su željele potrošiti “mađarski novac na Ukrajince”. Provladini mediji ponovili su narativ Kremlja, okrivljujući sankcije EU - a ne rusku invaziju - za ekonomske probleme Mađarske i predstavljajući Orbanove dugogodišnje veze s Putinom kao dokaz njegove sposobnosti da osigura jeftinu energiju, dok bi izbor oporbe mogao značiti nestašice. Orbanova koalicija predvođena Fideszom osvojila je dvije trećine mjesta, zadržavši svoju parlamentarnu nadvećinu i učvrstivši svoju vlast.

Slična dinamika odvijala se i u Turskoj. U pripremi za predsjedničke izbore u svibnju 2023, Erdogan je naglasio osobnu diplomaciju u ratu u Ukrajini, ističući sporazum o žitaricama u Crnom moru. Suočen s jednim izazivačem kojeg je podržavao široki oporbeni savez, Erdogan se također predstavio kao jedini vođa sposoban držati Tursku izvan sukoba, a istovremeno povećati njezin globalni utjecaj. Provladini mediji upozoravali su da bi pobjeda oporbe značila potpuno slaganje s ratnim naporima Zapada. Utrka je bila tijesna i zahtijevala je drugi krug, ali Erdogan je pobijedio.

Ekonomski gledano, Erdogan je iskoristio tursko odbijanje usvajanja zapadnih sankcija: trgovina s Rusijom je naglo porasla; ruski turisti i tvrtke stizali su u zemlju s gotovinom za trošenje; a Kremlj je dopustio Turskoj da odgodi milijune dolara plaćanja plina. Godine 2022. ruska državna korporacija za nuklearnu energiju prebacila je 15 milijardi dolara podružnici u Turskoj kako bi osigurala nastavak izgradnje nuklearne elektrane Akkuyu - koja je otvorena samo nekoliko tjedana prije izbora. Sve je to pomoglo ublažiti ekonomske pritiske koji proizlaze iz Erdoganovih neortodoksnih politika i omogućilo mu da se prikaže kao nezamjenjiv za prosperitet Turske.

Štoviše, dronovi turske proizvodnje na ukrajinskom bojištu smatrani su simbolima nacionalnog ponosa i tehnološke snage. Kao glavni turski obrambeni izvoz, ovi jeftini i smrtonosni dronovi bili su središnji dio njezine vanjskopolitičke naracije, kao i još jedno vojno postignuće koje je Erdogan isticao tijekom izborne kampanje 2023: prvi amfibijski jurišni brod u zemlji izgrađen za nošenje dronova i helikoptera.

Ovo fokusiranje na obranu prethodi ratu u Ukrajini. Turska vojna podrška Azerbejdžanu u ratu u Nagorno-Karabahu 2020. (koja je uključivala i raspoređivanje dronova) bila je široko medijski objavljena i također je ojačala Erdoganovu domaću legitimnost.

Politički razvoj događaja u Mađarskoj i Turskoj nakon ruske invazije na Ukrajinu sadrži tri pouke. Prvo, međunarodne krize ne otkrivaju nužno ranjivosti autoritarnog režima; one jednako lako mogu stvoriti prilike za konsolidaciju moći, marginalizaciju protivnika i osiguranje vanjske podrške.

Drugo, važni su stavovi javnosti. Odsutnost snažnog antiruskog raspoloženja i u Mađarskoj i u Turskoj omogućilo je Orbanu i Erdoganu da suradnju s Kremljem predstave kao pragmatičnu, a ne izdajničku. Kada je javno mnijenje podijeljeno, autoritarni dužnosnici mogu lakše manipulirati krizama u svoju korist.

Konačno, važni su akteri uključeni u regionalne geopolitičke sukobe. Putinova spremnost na ekonomske ustupke, financijske transfere i propagandnu podršku pomogla je Orbanu i Erdoganu da prebrode domaće izazove.

Mađarska i Turska služe kao podsjetnici da promjenjiva globalna dinamika može utjecati na opstanak konkurentnih autoritarnih režima. Kako se svijet pomiče prema multipolarnosti, a srednje sile stječu veći utjecaj, regionalni sukobi će se vjerojatno umnožiti. Ako su udarni valovi rata u Ukrajini ikakav pokazatelj, ove krize će vjerojatnije ojačati autokrate nego ih oslabiti.

(Autorica je profesorica međunarodnih odnosa na

Sveučilištu Sabanci i direktorica Istanbulskog političkog centra)