Izrael prešao crvenu liniju, Zaljev sprema žestok odgovor: Formira se "islamski NATO"?!
Napad Izraela na Katar/X.com
Prvi izraelski napad na jednu zaljevsku državu izazvao je promjene u arapskoj odbrambenoj politici, uz sve više poziva na regionalnu saradnju i zajedničku odbranu. Neki političari čak traže stvaranje „islamskog NATO-a“.
Zaljevska država Katar nije mogla ništa poduzeti protiv balističkih raketa koje je Izrael ispalio na nju prije otprilike dvije sedmice. Prema medijskim izvještajima, oko deset izraelskih borbenih aviona letjelo je iznad Crvenog mora 9. septembra — pazeći da ne uđu u zračni prostor bilo koje druge države — prije nego što su ispalili rakete u napadu poznatom kao „Over the horizon“ („Preko horizonta“).
To znači da balističke rakete putuju u gornje slojeve atmosfere ili čak u svemir, a zatim se vraćaju nazad. Krajnja meta izraelskih raketa bili su pripadnici terorističke grupe Hamas, koji su se u luksuznoj četvrti katarske prijestonice Dohe sastali kako bi razgovarali o mogućem prekidu vatre u Gazi. Šest osoba je poginulo, iako se čini da one nisu bile cilj Izraela.
Poljuljano povjerenje u američku zaštitu
S obzirom na to da su rakete doletjele neočekivano, Katar se nije mogao efikasno odbraniti. Najvažnija zaštita Katara od Izraela zapravo nema nikakve veze sa sofisticiranim sistemima proturaketne odbrane. SAD, kao najvažniji saveznik Izraela, ima svoju najveću regionalnu bazu u Kataru i nedavno je toj zemlji dodijelio status „glavnog saveznika izvan NATO-a“.
Ali to, izgleda, nije bilo dovoljno da zaustavi Izrael u njegovom prvom poznatom napadu na jednu zaljevsku arapsku državu. To je ujedno i potez za koji su SAD potencijalno morale znati.
„Izraelski napad poljuljao je povjerenje zemalja regije u njihove veze sa SAD-om i približit će ih jedne drugima“, napisala je Kristin Diwan, viša saradnica u Arab Gulf States Institute u Washingtonu, nedugo nakon napada. „Ove naftne monarhije su previše slične... tako izravan napad na njihov suverenitet i osjećaj sigurnosti neprihvatljiv je za sve njih.“
Kao rezultat toga, „vladari u Perzijskom zaljevu nastavljaju potragu za većom strateškom autonomijom i sve su odlučniji da se zaštite od rizika ovisnosti o SAD-u“, potvrdila je Sanam Vakil, direktorica programa za Bliski istok i Sjevernu Afriku u Chatham Houseu, u autorskom tekstu za britanski Guardian. Zbog svega toga, protekle sedmice sve više se govorilo o formiranju „islamskog NATO-a“, odbrambenog saveza islamskih i arapskih država koji bi funkcionisao slično Sjevernoatlantskom savezu, odnosno NATO-u.
Konkretni koraci prema regionalnoj odbrani
Na hitnom samitu, koji su prošle sedmice organizovali Arapska liga i Organizacija islamske saradnje, egipatski su zvaničnici predložili zajedničke snage za arapske zemlje, nešto poput NATO-a.
U govoru na samitu, irački premijer Mohammed Shia al-Sudani pozvao je na kolektivan pristup regionalnoj sigurnosti. Šest članica Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC) — Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati — saopćili su da će aktivirati odredbu iz sporazuma o zajedničkoj odbrani potpisanog 2000. godine, prema kojoj se napad na jednu članicu smatra napadom na sve, piše Deutsche Welle.
Nakon hitnog samita, ministri odbrane država Zaljeva održali su još jedan sastanak u Dohi i dogovorili poboljšanje razmjene obavještajnih podataka i izvještaja o stanju u zraku, kao i ubrzano uvođenje novog regionalnog sistema za upozorenje od napada balističkim raketama. Također su najavljene i zajedničke vojne vježbe.
Istog je sedmičnog perioda Saudijska Arabija objavila da ulazi u „strateški sporazum o međusobnoj odbrani“ s Pakistanom. Dvije su zemlje proglasile da će se „bilo kakva agresija odnosno napad na jednu od njih smatrati napadom na obje“.
Realnost „islamskog NATO-a“
To možda zvuči kao da se formira neka vrsta „islamskog NATO-a“ radi suprotstavljanja Izraelu, ali stvarnost je ipak nešto drugačija, kažu poznavaoci prilika za DW.
„Savez po uzoru na NATO je nerealan, jer bi obavezao države Zaljeva na ratove koje one ne smatraju vitalnim za svoje interese. Nijedan vladar u zemljama Perzijskog zaljeva ne želi biti uvučen u sukob s Izraelom u ime, na primjer, Egipta“, kaže Andreas Krieg, viši predavač na Školi za sigurnosne studije na King's Collegeu u Londonu.
Ipak, stvari se mijenjaju nakon napada na Dohu, smatraju analitičari. „Sigurnost u Zaljevu se dugo temeljila na modelu gdje u osnovi plaćate nekome drugome da se brine o vašoj zaštiti“, nastavlja Krieg. „Taj se mentalitet počinje mijenjati nakon napada na Dohu, iako vrlo sporo“, priznaje on.
Format „6+2“ umjesto „islamskog NATO-a“
Umjesto „islamskog NATO-a“, svijet bi mogao vidjeti tzv. „format 6+2“, objašnjava Cinzia Bianco, stručnjakinja za zaljevske zemlje pri Evropskom vijeću za vanjskopolitičke odnose (ECFR). Izraz „6+2“ odnosi se na šest država-članica Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC), te na Tursku i Egipat.
Cinzia Bianco vjeruje da se o tom formatu vjerovatno razgovara i na marginama Generalne skupštine UN-a ovih dana. „Ne radi se zapravo o aranžmanu tipa ‘Članak 5 NATO-ugovora (o kolektivnoj odbrani)’“, rekla je ova stručnjakinja za DW, jer posvećenost država Zaljeva međusobnoj odbrani nije tako čvrsta kao kod članica NATO-a. „Vjerovatnije je da se radi o kolektivizaciji sigurnosnih i odbrambenih stavova i, možda, što je najvažnije, o slanju poruke odvraćanja Izraelu,“ dodala je Bianco.
Uloga vanjskih sila u budućoj odbrambenoj arhitekturi
Format „6+2“ ima više smisla od „islamskog NATO-a“, nastavlja Krieg. Turska je „najpouzdaniji nezapadni partner za Zaljev, s vojskom stacioniranom u Kataru još od 2017. i stvarnim kapacitetom za brzo djelovanje u krizama“, tvrdi Krieg. „Egipat je složeniji slučaj. Ima vojni kapacitet, ali se u nekim zaljevskim prijestolnicama sumnja u njegovu pouzdanost.“ A i ako je format „6+2“ doista na stolu, sve će se događati polako i diskretno, primjećuju i Krieg i Bianco.
„Većina ozbiljnih promjena odvijat će se iza kulisa“, predviđa Krieg. „Vidjet ćemo saopćenja, samite i zajedničke vježbe. Ali važni pothvati, poput razmjene radarskih podataka, integracije sistema ranog upozoravanja ili davanja prava na baze, ostat će diskretni.“
Također je moguće da će države Zaljeva, koje su dugo bile ovisne o SAD-u, pokušati proširiti odbrambene veze s drugim zemljama. „Sigurno postoje i drugi akteri, poput Rusije i Kine, koji su spremni zamijeniti SAD“, kaže Sinem Cengiz, istraživačica na Katarskom univerzitetu. „Ali malo je vjerovatno da će bilo koji vanjski akter preko noći zamijeniti SAD.“
Uostalom, države Zaljeva to ne bi željele, dodaje Bianco. One i dalje ovise o američkoj vojnoj tehnologiji. Na primjer, nakon napada na Dohu, Katar je tražio nova jamstva od SAD-a da su i dalje njihovi partneri. „Važno je napomenuti i da SAD zapravo nikada nisu bile otvoreno protiv ovakve regionalizacije odbrane“, ističe Bianco. „One su zapravo uvijek poticale na stvaranje jedinstvene arhitekture balističke odbrane za zemlje Zaljeva.“
Zapravo, više vojne integracije u Zaljevu moglo bi značiti i više SAD-a, jer su američki sistemi okosnica regionalne odbrane, objašnjava Krieg. „Ali političko razmišljanje se promijenilo“, zaključuje on. „Washington se više ne smatra krajnjim jamcem sigurnosti, već partnerom čija je podrška uslovna i transakcijska. Lideri Zaljeva prilagođavaju se ideji da SAD imaju interese, a ne saveznike, te nastoje izgraditi sigurnosni stub predvođen zemljama Zaljeva, što bi bio neki srednji put između Irana i Izraela.“
