Iznenadna smrt kurdskog separatizma u Turskoj

Najduža oružana pobuna na svijetu naglo je završila. Otprilike četiri decenije nakon što je orkestrirala svoj prvi napad na ciljeve turske vlade, Radnička partija Kurdistana (PKK) odlučila je da se raspusti i razoruža. Ova odluka označava prekretnicu ne samo za Tursku već i za cijeli Bliski istok.

Od kada ju je krajem 1970-ih osnovao sada zatvoreni Abdullah Öcalan, motiv i cilj PKK-a su prvenstveno bili uspostavljanje nezavisne kurdske države, a istovremeno je nastojala osigurati politička prava kurdskoj manjini u Turskoj. Ali nekoliko faktora, domaćih i međunarodnih, očigledno je uvjerilo njene lidere da odustanu od nasilja.

Počnimo s domaćom političkom situacijom. Kao predsjednik s dva mandata, Erdoğan je jasno stavio do znanja da se nada da će se kandidovati za treći, što znači da mora pronaći način da izmijeni turski Ustav ili da uvjeri Parlament da podrži zakon o prijevremenim izborima. U oba slučaja, uspjeh bi zahtijevao da osigura veću podršku nego što mu može pružiti vladajuća koalicija koju čine njegova Stranka pravde i razvoja (AKP) i krajnje desničarska Stranka nacionalističkog pokreta (MHP). A nedostajuće glasove može obezbijediti treća najveća stranka u Turskoj, prokurdska Stranka za jednakost i demokratiju naroda (DEM). Cilj uključivanja DEM-a u parlamentarne napore za izmjenu ustava utro je put kurdskom otvaranju, osmišljenom da poboljša politička i kulturna prava turskih Kurda. Quid pro quo bio je demontiranje PKK-a i kraj njene terorističke kampanje protiv turske države.

Na odluku PKK-a o raspuštanju utjecali su i međunarodni događaji koji su grupu stavili pod ozbiljan pritisak. Prošlog decembra sirijski predsjednik Bashar al-Assad - koji je koristio PKK kao alat za potkopavanje Turske - svrgnut je, a nije se moglo računati na podršku novog sirijskog režima kurdskim naporima da destabiliziraju Tursku.

Sjedinjene Američke Države se također distanciraju od podružnica PKK-a koje su nekada igrale vodeću ulogu u borbi protiv Islamske države. Dok je administracija bivšeg predsjednika Joea Bidena nudila gotovo bezuvjetnu podršku kurdskim grupama saveznicima SAD-a poput Sirijskih demokratskih snaga (SDF), Donald Trump vjeruje da su nacionalni interesi SAD-a - ne najmanje važno politička stabilnost u Siriji - bolje zadovoljeni jačanjem veza s Turskom.

Posljednji, manje razmatrani faktor koji je oblikovao kalkulacije PKK-a, bila je sve veća turska upotreba tehnologije dronova za jačanje sigurnosti granica i, što je još važnije, za ciljanje visokih zapovjednika PKK-a izvan Turske - čak i duboko na iračkoj teritoriji. Budući da je ovo značajno oslabilo logističku i operativnu efikasnost PKK-a, vjerovatno je potaknulo i temeljne ponovne procjene izgleda pobune.

Ova kombinacija faktora pružila je Turskoj priliku da riješi kurdsko pitanje bez nasilne kampanje koja podstiče radikalizaciju. Ali uspješan prelaz iz ere oružane borbe u eru mira i integracije, zahtijevat će od Erdoğanove vlade da ostvari rezultate na dva fronta.

Prvi je transparentnost. Duga historija nasilja PKK-a razumljivo je izazvala duboko neprijateljstvo unutar turskog društva. Stoga je bitno da se sadržaj pregovora između PKK-a i turske vlade - uključujući relevantne kompromise - jasno i otvoreno predstavi. Naprimjer, glavno pitanje bit će da li će se subjekti povezani s PKK-om poput Jedinica za narodnu zaštitu (YPG) u Siriji, također razoružati. Parlament - a posebno glavne opozicione stranke unutar njega - moraju igrati centralnu ulogu u vođenju ovog osjetljivog procesa.

Drugi front je demokratija. Ovo historijsko otvaranje ne može uspjeti bez istinskih demokratskih reformi, uključujući kredibilne korake za zaštitu nezavisnosti pravosuđa i unapređenje slobode govora i udruživanja.

Erdoğanova vlada mogla bi osigurati brze pobjede u ovom području poštujući nedavne presude Evropskog suda za ljudska prava, među kojima je i zahtjev za oslobađanje kurdskog političkog lidera Selahattina Demirtaşa. U vrijeme kada bi Öcalan mogao biti pušten, turska vlada bi također dobro učinila da se pozabavi uslovima s kojima se suočavaju drugi politički pritvorenici, poput gradonačelnika Istanbula Ekrema İmamoğlua i Ümita Özdağa, koji predvodi ultranacionalističku Stranku pobjede.

Demontaža PKK-a predstavlja historijsku priliku za izgradnju bolje Turske. Zaštita novostečene slobode zemlje od terorizma PKK-a zahtijeva jačanje njene demokratije u širem smislu. Osim što pomaže Turskoj, takva inicijativa bi pokazala nasilnim akterima širom Bliskog istoka da kraj političkih pobuna može dovesti do trajnog i inkluzivnog mira.

(Autor je bivši turski diplomata, direktor EDAM -a, 

think tanka iz Istanbula, i viši politički saradnik u

Carnegie Europe; www.project-syndicate.org)