Iluzorno je misliti da će ovaj sukob izazvati iransku pobunu
Arash Azizi/ AUTOR!!!!
Oduvijek mrzim diktaturu ajatolaha Alija Kameneija. Kao dijete, svako sam jutro dizao oči ka nebu: u školskom dvorištu smo morali pozdravljati vrhovnog vođu. Nisam podnosio rigidnost i puritanizam režima tog čovjeka u haljini. Moglo bi se pomisliti, dakle, da aplaudiram Netanyahuovim napadima na iranski režim.
Sasvim suprotno.
Od početka zračnih napada na Iran 13. juna izraelski premijer ponavlja da bombe koje padaju na Teheran služe interesima ljudi kao što sam ja. On te napade predstavlja kao bitku za oslobođenje zemlje i podstiče Irance da ustanu protiv tehnokratskog režima koji decenijama rukovodi Iranom. Otišao je čak tako daleko da tu vojnu operaciju nazove Lav koji se diže, kao referencu na iranski nacionalni amblem, tako drag iranskom narodu.
Tačno je: Kameneiev režim zatvara i ubija disidente, guši slobodu govora, cenzurira kulturu i vodi katastrofalnu vanjsku politiku, koja je zemlju odvela pravo u nerješivu situaciju u kojoj se sada nalazi. To je i glavni razlog koji me je naveo, kao i milijune Iranaca, da živim u egzilu.
Ali daleko od toga da se radujem zračnim napadima: strašno se bojim za budućnost moje zemlje.
Oduvijek govorim da vojna intervencija može biti samo užasavajuća: da će obični Iranci, a ne državne elite, platiti najveći danak. Moji strahovi su, nažalost, potvrđeni izraelskim “preciznim zračnim napadima”, koji su izazvali stotine žrtava u civilnoj populaciji. Među njima da navedem Parniju Abbasi, pjesnikinju od 23 godine, Mehrnoosh Haji-Soltani, mladu i srdačnu avio-stjuardesu, Amira ali Aminija, dječaka koji je trenirao taekwondo, i na slici koja je bila u opticaju nije izgledalo da ima više od devet godina.
Moji strahovi nisu samo humanitarne naravi, tiču se i političke budućnosti moje zemlje. Potpuno je iluzorno misliti da će ovaj sukob izazvati narodni ustanak koji će srušiti režim. Sve što se dešava od 13. juna, to obilato dokazuje. Vođe pokreta iranskih protesta se ujedinjuju u osudi izraelskih napada, posebno sindikalisti i glavni likovi talasa protesta koji je potresao Iran 2022. (pokret Žene, život, sloboda, nastao nakon smrti mlade Kurdkinje, uhapšene jer nije na propisan način nosila maramu). Ali ti militanti, čija je preokupacija ostati živ, nisu u mogućnosti organizirati revoluciju koju želi Netanyahu.
Život u vrijeme rata je pakao za Irance, posebno za skoro 10 milijuna stanovnika Teherana, mog čarobnog rodnog grada, koje su Izrael i SAD pozvali na evakuaciju. Kao brojni Iranci koji žive u inostranstvu, proveo sam mnogo vremena da saznam šta se dešava sa mojom familijom i prijateljima koji žive u Teheranu, i od kojih su mnogi, ako su imali tu mogućnost, pobjegli, da bi se sklonili u sigurnije predjele – iako Izrael bombarduje i druge dijelove zemlje, izvan glavnog grada.
Veliki utjecaj
Iranci svu energiju koriste da bi si međusobno pomagali i pritekli u pomoć, a ne da bi srušili Kameneija. Kad im preostane minimalno vremena da kritikuju svijet politike, oni osuđuju istovremeno Izrael zbog njegovih napada, i režim, zbog njegove politike, koja je korijen aktualnog sukoba. Pozivaju na primirje i na demokratsku tranziciju.
To je slučaj Mustafe Tajzadeha, bivšeg zamjenika ministra unutarnjih poslova, sada zatvorenog u zloglasnom zatvoru Evin u Theranu, i koji, uprkos svemu, ima vrlo veliki utjecaj.
Kako da nas ne impresionira ljudskost i otpor kojeg u posljednje vrijeme pokazuju stanovnici Teherana i drugi Iranci? Vlasnici odustaju od najamnina i familijama besplatno nude sobe. Zdravstveni radnici i liječnici se dobrovoljno prijavljuju u velikom broju u bolnice glavnog grada, rizikujući život da bi pomogli ranjenima. Pekari i zaposlenici benzinskih pumpi rade bez prestanka da bi bili na usluzi sugrađanima.
Jedan video-snimak pokazuje pekara, usred posla, u gradu Malayeru, u središtu zemlje, čiji je sin, samo pola sata prije, poginuo u izraelskim zračnim napadima. Drugi video-snimak pokazuje dva mlada automehaničara kako trče kroz noć, vrlo frekventnom ulicom glavnog grada, da bi stigli popraviti vozila familija koje bježe od bombardovanja.
Katastrofični scenario. U nadi da će pokupiti političke poene u ovom kaosu, mnogi iranski politički militanti u izgnanstvu pozivaju sunarodnjake da dignu pobunu. To je slučaj sa Rezom Pahlavijem, nekadašnjim nasljednikom Irana i samoproglašenim šefom demokratske tranzicije. Reza Pahlavi je stekao izvjestan vizibilitet u medijima, to jeste tačno, ali ideja da bi on mogao voditi revoluciju, u najboljem slučaju je groteskna. Svih ovih godina, otkad se predstavlja kao lider opozicije, nije uspio osnovati ni jednu značajniju organizaciju. Njegove pristalice nisu organizirale veće okupljanje ni izvan zemlje, a još manje u zemlji. Nije, dakle, ozbiljno razmišljanje da bi taj čovjek, koji nije kročio nogom u Iran posljednjih 45 godina, mogao preuzeti vlast i sačuvati je u ovoj zemlji sa 90 milijuna ljudi.
Njegove bliske veze sa izraelskim napadima, kao i prethodni susreti koje je organizirao sa Netanyahuom, otjerale su neke od njegovih najvjernijih pristalica. U zemlji, u kojoj je povijest obilježena invazijama i stranim uplitanjima, ta vrsta suradnje sa stranom silom ima visoku cijenu. A Iranci nisu narod bez ponosa.
Poput Pahlavija, ostatak iranske opozicije, nažalost, djeluje nemoćno u sadašnjoj situaciji. Prošlo je četrdeset pet godina kako je narodna revolucija izrodila Islamsku Republiku i za sve to vrijeme nije uspjela stvoriti solidnu opozicionu političku organizaciju, ni unutar, ni izvan zemlje. A takve organizacije su od vitalnog značaja. Bez njih je vrlo teško povesti revoluciju.
Ovih me dana bezbrojni katastrofični scenariji drže budnog noću. Da se režim promijeni ili ne, postoji rizik da će Izraelci dugo i teško napadati Iran, i oslabiti ga. I još gore od toga, ako se ovaj sukob produži, Iran bi mogao potonuti u građanski rat, a Država bi se mogla raspasti. Stare napetosti među brojnim iranskim etničkim skupinama, naročito Kurdima, Azerima i Baludžijima, mogle bi dovesti do novog vjerskog sukoba, koji bi ugrozio teritorijalni integritet cijele zemlje.
Najbolji scenario
Koji bi bio najbolji scenario za Iran? Bez ikakve sumnje bi to bio scenario sa što manjim brojem žrtava i koji bi sačuvao teritorij. Za to bi bilo potrebno da najpragmatičnije skupine aktualnog režima ponovno preuzmu kontrolu zemlje u svoje ruke. Što bi zahtijevalo ili državni udar ili smrt vrhovnog vođe. Čak iako taj scenario ne bi donio trenutnu i čudesnu promjenu, to je scenario koji je prihvatljiv za Irance, a prije svega ne bi nosio stigmu strane intervencije.
Naravno, naša borba za pravdu i demokraciju tu neće stati. Mogli bismo je nastaviti u stabilnijem kontekstu, u vrijeme kad više ne bismo bili pod prijetnjom bombi nad glavama, kad nam ne bi prijetio raspad zemlje. I kao što kaže stara Salomonova priča: “Sve bih učinio za moju zemlju”.
(Autor je doktor povjesnih znanosti i bliskoistočnih studija na Sveučilištu New York. Tekstove objavljuje u The Atlanticu, The New York Timesu i u The Wall Street Journalu. Autor je dviju knjiga: “The Shadow Commander Soleimani, The US and Iran’s Global Ambition” (Soleimani, komandant iz sjene, SAD i globalne ambicije Irana), objavljene neposredno nakon ubojstva iranskog generala Soleimanija 2020, i “What Iranians Want: Women, Life, Freedom” (Šta žele Iranci, Žene, život, sloboda), o pobuni 2022, objavljene 2024. Tekst je sa engleskog prevela Nada Zdravič)
