Hamenei je htio spasiti svoju kožu i izbjeći najgori scenarij
Ali Hamenei je oprezan čovjek. Jak sa slabima, ali slab sa jakima
Ali Hamenei, mračni gospodar Islamske Republike. Oblikovan revolucionarnim islamom i traumama rata Iran-Irak, iranski vrhovni vođa, koji je naslijedio prijestol od oca islamske revolucije ajatolaha Homeinija 1989.
Zaposjeo je aspolutnu vlast u zemlji i dominira na regionalnom planu. Ali od 7. oktobra 2023. njegovo carstvo nikada nije bilo u tako lošem stanju.
Portret Hameneija
Ne-izbor. Ni rat ni mir, u čistoj tradiciji Islamske Republike i njenih saveznika. Iranski režim ima sve mane ovog svijeta, ali nije samoubilački. Ali Hamenei je proveo 30 godina života da strpljivo izgradi svoju apsolutnu vlast u Islamskoj Republici, svoju regionalnu mrežu na Bliskom Istoku, koji je oduvijek bio neprijateljski nastrojen prema njemu i njegovom nuklearnom programu, pod režimom najoštrijih sankcija na svijetu. Hamenei je proveo najteži tjedan u životu. Njegovo naslijeđe je u ruševinama. Ali postoje svi razlozi za opkladu da će učiniti sve da sačuva ono što je ostalo.
Iranu je trebalo 48 sati da odgovori na američke udare 22. juna na lokalitete Fordo, Isfahan i Natanz, a vrhovni vođa nije reagirao. Režim je svjestan da mu je ravnoteža sila bila naročito nepovoljna i da su njegove opcije ograničene. Ali to nisu isključivi razlozi koji objašnjavaju zašto je uzeo sve to vrijeme da kalibrira odgovor (i prihvati krhko primirje 24. juna).
Ali Hamenei je oprezan čovjek. Jak sa slabima, ali slab sa jakima. Ništa za njega nije tako važno kao opstanak njegovog režima. On je to dokazao u trenutku ubojstva Kasema Soleimanija (iranskog generala) 2020. i zatim atentata na Ismaila Haneija (političkog lidera Hamasa) u visoko osiguranoj zgradi u Teheranu, jula 2024, i još i više kad je Izrael unazadio Hamas, dragulj u kruni, za trideset godina.
Ovaj put je morao napraviti izbor između polagane smrti (kapitulacije) i samoubojstva. Kao i obično, preferirao je treću varijantu. Udar, o kojem su SAD vjerojatno bile obavještene, na najveću američku bazu u regiji, u Kataru, jednoj od najmanje neprijateljski raspoloženih zemalja prema Iranu u Zaljevu. On je poslužio njegovoj retorici i naročito ima simbolično značenje. Islamska Republika se isprsila, ali ne djeluje zaista spremna za ulazak u arenu.
Sa 86 godina vrhovni vođa Ali Hamenei ima priličito ograničeno trajanje života. Ali on nastavlja djelovati kao da je njegov glavni adut, u odnosu na njegove neprijatelje, sposobnost razmišljanja na dugi rok. U toj logici za njega najznačajnije nije izbjeći udare, bez obzira na njihovu jačinu, nego ostati uspravan.
Čak i nakon raspada proiranske osovine (čije se preostale snage u regiji nisu, opet, mobilizirale nakon američkih udara), čak i nakon rata, kojeg su vodili Izrael i SAD, čak i nakon potpune ili djelomične destrukcije njegovog nuklearnog programa, dozvoljeno je misliti da Hamenei smatra da je sve to popravljivo. Da režim, sve dok se ne povije i ne sruši se, može u decenijama koje dolaze obnoviti sve što je Izrael uništio posljednjih mjeseci.
Mogao bi pronaći u Donaldu Trumpu, koji sukob želi okončati čim prije, saveznika na tom planu, i tako postići sporazum koji, na papiru, ne djeluje kao bezuvjetna kapitulacija, a priori zahtijevana.
Ali to pretpostavlja da Izrael time bude zadovoljan: da je otklonio iransku prijetnju za jednu ili dvije decenije – a zadržavajući kapacitet da intervenira po svom nahođenju – ali da ga ne uništi. U takvom scenariju iranski narod bi bio veliki povjesni gubitnik. Režim bi vjerojatno, da bi sačuvao vlast, pojačao represiju, kao što je to uradio Sadam Husein u Iraku, nakon prvog Zaljevskog rata 1990-1991.
Evo gdje smo
Režim može izaći značajno oslabljen iz ovog rata, ali sigurnosni aparat ostaje dovoljno solidan da uguši svaki oblik protesta, makar kratkoročno i srednjeročno. Može promijeniti lice ako Čuvari revolucije preuzmu vlast ili se potencijalni nasljednik Hameneija malo udalji od službene linije. Ali nijedan scenario ne predviđa projekat demokratizacije i pacifikacije koje propagiraju jastrebovi Washingtona i Tel Aviva.
Neovisno od onoga što se misli o namjerama Izraela na Bliskom Istoku, iranski slučaj postavlja izrazito kompleksno pitanje na polju međunarodnih odnosa. Režim je desetljećima gušio sve oblike protesta i nema razloga vjerovati da će neki iranski Gorbačov u kratkom roku preuzeti vlast.
U ovakvim uvjetima jedino ga demonstracija sile može baciti na koljena. Ali sa takvom cijenom za iranski narod, i u manjoj mjeri za region, da to svugdje izaziva strah. Sirijski slučaj je savršen primjer vremena koje je bilo neophodno da se sruši onako represivni režim i koliko je bilo teško da se poslije uvede mir i stabilizira zemlja.
Možemo tako zamisliti sve moguće geopolitičke scenarije i spekulirati o nastavku ovog sukoba koji će bez svake sumnje donijeti još mnogo iznenađenja. Ali potrebna je značajna doza optimizma ili cinizma – čak i ako se iskreno nadamo da smo pogriješili – da se pretenduje da će ovaj sukob završiti mirom u regionu i oslobođenjem iranskog naroda.
(Sa francuskog prevela Nada Zdravič)
