Borba s minama – rat nakon rata: Otavska konvencija pred najvećim testom do sada
Konferencija "Preispitivanje Otavske konvencije"/Represent
Konferencija ”Preispitivanje Otavske konvencije”, održana u glavnom gradu Hrvatske Zagrebu, iznjedrila je brojna razmišljanja i ideje koje se tiču upotrebe protupješadijskih mina u modernom ratovanju, ali i odnosa velikih sila prema Konvenciji, posebno onih, kao što je Rusija, koje su izvršile agresiju na susjednu, suverenu i međunarodno priznatu državu, kao što je Ukrajina.
Otavskom konvencijom iz 1997. godine, poznatom i kao Konvencija o zabrani mina, svijet je trebao zajednički da se izbori protiv najvećeg “neselektivnog ubice civila”. Međutim, kako je navedeno na konferenciji u Zagrebu, u praksi se do danas pokazalo da je Konvencija samo postala ograničenje u samoodbrani nacijama koje trpe agresiju od susjednih zemalja.
Za vrijeme uvodnih obraćanja, Ruslan Misiunia, predstavnik Centra za koordinaciju protivminskog djelovanja, koji djeluje u sklopu vojne administracije regije Harkov u Ukrajini, poručio je da će rat ostaviti problem s minama ne samo u narednim godinama, već budućim generacijama.
- Da bolje razumijemo razmjere - blizu 40 posto Harkov regiona je potencijalno zagađeno ostacima eksplozivnih naprava iz rata. Od početka pune agresije 2022. godine, oko 950 incidenata koji su uključivali civile i eksplozivne naprave, zabilježeno je širom Ukrajine. Jedna trećina se dogodila u regionu Harkiva, gdje je 426 ljudi povrijeđeno, a 99 ubijeno. Smrt makar jednog civila je tragedija. Iako rat još nije završen, pred nama je i novi izazov - povratak ljudi na oslobođene, ali minirane teritorije. Mnoga sela sjeverno od Harkova su potpuno pusta, a moja je procjena da će to desetljećima ostati tako, jer se ljudi boje povratka znajući da se prijetnja može ponoviti. Problem ukrajinskog civilnog društva je taj što smo izgubili kontrolu nad našim životima i izgubili kontrolu nad sigurnošću naše djece. Roditelji više ne mogu sigurni da im je dijete bezbjedno dok se igra u dvorištu, pliva u bazenu ili kad ode da ubere cvijet ili gljivu, podcrtao je Misiunia.
Demineri posao obavljaju svakodnevno. Prvo u stambenim četvrtima, a onda i na poljoprivrednom zemljištu, s obzirom da je Ukrajina zemlja poljoprivrede, pa zbog toga mine ne znače samo opasnost za civile, već i za ekonomiju. Paradoks je, kaže Misiunia, da se u 21 vijeku, dok čovječanstvo traži lijek za rak, planira kolonije na Marsu, Ukrajina, ali i mnoge druge države suočavaju sa tako primitivnim i monstruoznim oružjem kakvo su mine, a koje će nastaviti ubijati nedužne civile.
Konferencija "Preispitivanje Otavske konvencije"/Represent
Stručnjak za deminiranje iz Hrvatske Željko Romić, naveo je tokom uvodnog obraćanja, da se njegova država nakon mnogo godina i bezbroj žrtava, uspjela izboriti i očistiti od mina zaostalih iz proteklih ratova. Poručio je da iskustvo Hrvatske pokazuje o kako dugom i kompleksnom procesu se radi, te da daje jasan uvid u ono što tek čeka Ukrajinu.
- Mi smo imali humanitarno deminiranje. Ukrajina se suočava sa deminiranjem u toku rata. Mi smo počeli deminiranje 1998. godine, dakle godinu dana nakon što smo 1997. potpisali Otavsku konvenciju. Mi smo, dakle, imali rat nakon rata. Oko 60 iskusnih deminera spremno je za rad u inostranstvu, a neke kompanije su već potpisale ugovore da pomognu Ukrajini. Naša Vlada razmatra formiranje konzorcija koji bi koordinirao hrvatsku pomoć Ukrajini u procesu deminiranja. Također, stekli smo veliko iskustvo radeći u Azerbejdžanu, Srbiji i Bosni i Hercegovini, tako šireći naše znanje u regionu, naveo je Romić.
Do marta naredne godine se očekuje da hrvatski stručnjaci zvanično proglase da je država očišćena od mina. Na drugom kraju svijeta, Nigerija se suočava sa dugotrajnim i kompleksnim problemom zagađenosti minama i iz građanskog rata koji se vodio od 1967. do 1970. godine, ali trenutnih nesigurnosti zbog djelovanja Boko Harama i Islamske države u Zapadnoj Africi. Dodatni problem je i taj što je tlo u Nigeriji minirano od nedržavnih aktera, koji nisu označili lokacije, a što proces deminiranja čini izrazito opasnim i nepredvidivim. Sadeeq Garba Shehu iz Nacionalnog komiteta za humanitarno deminiranje Nigerije, navodi da je i njegova država, kao i Ukrajina, poljoprivredna zemlja, te da su mine učinile velike dijelove zemljišta nedostupnim, te dodatno podigle strah od gladi.
- Naš moto “vraćanje miniskih polja u farmerska polja” oslikava našu misiju, a to je da se zaštite životi, obnove domovi i omogući ozdravljenje društva u pogođenim regionima. Djeca često pomisle od mina da su igračke, žene skupljajući drva za vatru nagaze na mine. Desetljećima poslije građanskog rata ljudi i dalje bivaju povrijeđeni ili ubijeni, naveo je Shehu.
I Nigerija je također prihvatila Otavsku konvenciju. Uništila je više od milion nagaznih mina, nigerijska vojska više nema zalihe mina, a zadržala je tek malu količinu za vježbe, a što ugovor omogućava. Ipak, trenutni izazov su snage Boko Harama i improvizirane mine koje postavljaju bez sistematskog mapiranja, a što čišćenje čini još kompleksnijim.
- Svaka uklonjena mina znači spašen život, izbrisan strah i obnovljenu nadu. To nije samo tehnička operacija, već duboko humani potez koji zemlju vraća u život i omogućava ekonomski oporavak, poručio je pukovnik Mouhamedou Baham Mohamed Laghdaf, direktor Humanitarnog deminerskog programa za razvoj iz Mauritanije.
Konferencija "Preispitivanje Otavske konvencije"/Represent
Njegova zemlja je posvećena da, uz podršku međunarodnih partnera, postane slobodna od mina do 2028. ili 2029. godine. Zemlja se još suočava sa zagađenošću minama koje je teško detektovati - APID-51, ali i klaster municijom, a što deminiranje čini veoma kompleksnim.
- I sam sam žrtva terorizma mina. Podvlačim - terorizma, ne ratnih dejstava, poručio je Hafiz Azimzade, predstavnik Agencije za razminiranje teritorije Azerbejdžana, dodavši da je 2021. godine, tokom posjete oslobođenom Aghdam distriktu (Azerbejdžanski grad koji je armenska armija okupirala 1993. godine), stao na nagaznu minu i izgubio nogu. Navodi da se nije radilo o zoni borbenih dejstava već o civilnoj infrastrukturi, a da su mine postavljene s namjerom da povrijede civile.
- Nakon što je grad oslobođen 2020. godine, tokom obnove bili smo suočeni sa monstruoznim nivoom miniranosti. Putevi, bunari, škole, groblja, bukvalno sve je bilo minirano. Ljudi koji su se nakon 30 godina vratili, nisu čak mogli obići grobove svojih najbližih bez da rizikuju živote. Procjena je da je preko milion mina bilo “posijano” širom Karabaha i okolnih regiona, što je to područije učinilo najzagađenijim minama na svijetu. Armenija je omogućila tek nekompletne i netačne mape za mali dio od 10.000 kvadratnih kilometara. Konačna cijena deminiranja bila je oko 25 miliona dolara, ispričao je Azimzade. Azimzade je podsjetio da Azerbejdžan nije potpisao Otavsku konvenciju upravo zato što je iskusio posljedice okupacije i opsežnog miniranja.
Otavska konvencija - zastarjela ili relevantna
Na prvom panelu, na temu Otavska konvencija - zastarjela ili još relevantna, Yuri Hudimenko, ukrajinski vojni inženjer i političar poručio je da se međunarodne konvencije moraju razvijati kako bi pratile današnje realnosti.
- Decenijama ranije, civilizirane nacije su izabrale da odbiju agresiju i odlučile se za sigurniji svijet. Ukrajina se pridružila tim naporima, potpisali smo Otavsku konvenciju i uništili tri miliona nagaznih mina. Dok smo se mi razoružavali, neke zemlje su se odlučile za suprotan pravac, ignorisale su međunarodno pravo, širile arsenale oružja i postale agresori. Danas je Ukrajina žrtva takve agresije. Suočili smo se s neprijateljem koji ne prepoznaje sporazume niti ima moralne limite. Kad je mirotvornim nacijama rečeno da ne koriste određeno oružje, ipak nije bilo mehanizama da se obuzdaju agresori. Onda je to postao nejednak sistem zakona bez sile i pravde, bez zaštite, naveo je Hudimenko.
Zaključio je da, ako svijet želi da međunarodno pravo bude bitno, onda mora kreirati instrumente prisile, “međunarodnu policiju”, kako bi se oni koji krše dogovore mogli jasno držati odgovornim.
- Otavska konvencija je rođena u nekom drugom vremenu, kada je svijet nakon Hladnog rata žudio za mirom. Danas, sam okvir nije dovoljan. Moramo ga ili prilagoditi stvarnosti ili osigurati da agresija bude kažnjena, a žrtve branjene. Možemo i priznati da je Konvencija izgubila snagu da zaštiti svijet kako je to planirano, poručio je još Hudimenko.
Članica ukrajinskog Parlamenta Anna Skorohod, navela je da je rat u njenoj zemlji razotkrio temeljne nedostatke Otavske konvencije. Navodi da je propušteno napraviti razliku između agresora i žrtve.
Konferencija "Preispitivanje Otavske konvencije"/Represent
- Moralno sljepilo učinilo je nemogućim nekim nacijama da se brane od napada. Rusija, koja nikada nije potpisala Konvenciju, nastavlja minirati teritorij Ukrajine, već više od 20 posto naše zemlje, dok se od Ukrajine, kao potpisnice, očekuje da se drži ograničenja koja slabe našu odbranu, a onda da i preuzme punu odgovornost za deminiranje. Odluka Ukrajine da se povuče iz Konvencije, donesena 15. jula, nije bila laka. Napravljena je kao odgovor na realnost modernog rata i historijske nepravde. Sporazum koji jednako tretira agresora i žrtvu ne može služiti pravdi. Konvencija je postala birokratski instrument, koji žrtvu tjera da nosi i moralni i materijalni teret rata koji nije počela, jasna je bila Skorohod.
Moldavija, kao potpisnica Otavske konvencije, uništila je više od 13.000 nagaznih mina, a Sergey Chilivni, čelnik EOD trening centra iz ove zemlje postavlja pitanje - šta sa onima koji Konvenciju nisu potpisali, jer danas koriste mine bez ograničenja i bez odgovornosti.
- Neophodno je kreirati međunarodnu radnu grupu kako bi se ponovo analizirala učinkovitost Konvencije, preispitalo realno stanje i razvili konkretni prijedlozi. Bilo da je neka zemlja potpisala ili ne, mora postojati obavezujući okvir odgovornosti, da niko ne može kršiti univerzalne humanitarne principe, poručio je Chilivni.
Njemačka daje značajna sredstva svake godine za procese globalnog deminiranja, a dio pokriva i operacije u Ukrajini. Ipak, navedeno je da finansijska pomoć ne rješava korijen problema.
- Otavska konvencija nije u obzir uzela nivo i prirodu sukoba u 21. vijeku i nije uspjela definisati ko će ukloniti mine i finansirati deminiranje teritorija koji je agresor minirao. Rezultat toga je da teret pada na napadnute države i međunarodne donatore. Problem u Ukrajini je katastrofalan. Do aprila ove godine procjena je da je minirano od 139.000 do 174.000 kvadratnih kilometara. To je više od 22 posto ukrajinske teritorije. Njemački prijedlog da se revidira zakonska definicija je korak u pravom smjeru. Terminologija mora biti ažurirana i uključiti nove prijetnje, te uspostaviti odgovornost za njihovu upotrebu, poručio je njemački novinar Boris Nemirovsky.
Zaključio je da Otavska konvencije ne bi trebala biti napuštena, jer ostaje kamen temeljac humanosti.
Bivši hrvatski ministar odbrane Luka Bebić, naveo je da je njegova država bila među prvim potpisnicama Konvencije, da je uništila oko 199.000 mina do ove godine, ali da je danas efektivnost konvencije na ozbiljnom udaru.
- Najveće svjetske sile - Kina, Rusija, Indija i Sjedinjene Američke Države, koje zajedno predstavljaju više od tri milijarde ljudi, nikada se nisu pridružile Konvenciji. U međuvremenu, Finska, Poljska, Latvija, Estonija i Litvanija javno razmatraju povlačenje iz Konvencije. To je alarmantno, jer kakva se poruka svijetu šalje ako se nacije, koje su jednom bile šampioni međunarodnog prava, sada distanciraju od Konvencije. U Hrvatskoj je u zadnjih 30 godina 133 ljudi izgubilo život, a više od 100 povrijeđeno od nagaznih mina. Mine ne poznaju granice, niti nacionalnost, ne poznaju ni razliku između vojnika i civila, poručio je Bebić.
Konferencija "Preispitivanje Otavske konvencije"/Represent
Na drugom panelu bilo je govora o kolonijalnoj zaostavštini mina, te principu kolonijalne odgovornosti. Sadeeq Garba Shehu iz Nacionalnog komiteta za humanitarno deminiranje Nigerije, poručio je da su mnoga afrička minska polja nasljeđe kolonijalizma, da je više od 7.000 Alžiraca stradalo, a 4.000 osakaćeno, a da je Alžir uklonio više od osam miliona mina gotovo bez ikakve pomoći Francuske koja ih je postavila.
Naveo je Shehu i pozitivan primjer, gdje je sporazumom iz 2008. godine Italija Libiji omogućila kompenzaciju, brojne infrastrukturne projekte, te školarine, a kao moralno priznanje učinjenog za vrijeme kolonizacije.
Tokom konferencije u glavnom gradu Hrvatske, naveden je i podatak da proizvodnja jedne mine košta do pet dolara, a njeno uklanjanje i do 500 dolara. Otavska konvencije, naglašeno je, striktno zabranjuje proizvodnju, transport, skladištenje ili pomoć u korištenju mina, ali je navedeno na konferenciji kako je u današnjem svijetu sve isprepleteno, pa tako jedna država može biti uključena u transport, a neka druga u skladištenje ili proizvodnju.
Zaključeno je da je jedini način da se svijet oslobodi patnje od mina, taj da se izgradi svijet koji istinski traži mir, te da je, u svakom slučaju, potrebna mnogo strožija konvencija nego što je to Otavska.
