Inventura prostornih rebusa / Svi putevi vode... - Čaršija je dar i obaveza!

Gradovi su stariji od nacija, pa time i od država. O toj bitnosti grada za razvoj, kao važnom atraktoru kulturne definicije identiteta nacije, pisali su mnogi, od nezaobilaznog Bogdana Bogdanovića do Jane Jacobs. Do dolaska Turske imperije, u Bosni se uglavnom živjelo po i na čukama, na tim uzvišenim mjestima kojim je naša Bosna premrežena.

Srednjovjekovna Bosna jeste niz utvrđenih gradova, bolje reći gradina, na dominirajućim toponimima u karakterističnoj morfologiji Bosne. Tako gradu Sarajevu prethodi gradina Hodidjed, za koji neki tvrde da su to ostaci Bijele tabije. Srčika današnje Bosne jeste Sarajevo, a njegova esencija jeste opština Stari Grad, jer na prostoru od Markala do Darive, lijevo i desno se nalazi sve ono što je bitno za identitet ovog grada. Nitko to nije ljepše opisao od našeg velikana Dževada Karahasana i ja ću da parafraziram njegove riječi: U tom prostoru je skocentrirano sve ono što je bitno za identitet grada, za razliku od upotrebljivog, nasumičnog ali anemičnog niza zgrada koji se formirao u njegovom longitudinalnom širenju duž toka rijeke Miljacke.

Svi putevi vode, a sve posjete Sarajevu završe u ovom prostoru, gdje se srelo i koncentriralo sve što čini odrednicu identiteta ovog grada. Zato je on - prostor koji sada kontrolira lokalna uprava - od izuzetne važnosti ne samo za grad nego i za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Vrlo je važno da neko ko upravlja ovom opštinom bude svjestan potencijala koji ona nosi. Zato i pišem ovo pismo jer treba biti svjestan dara koji se preuzima, ali i obaveze koju to sa sobom donosi. Nepravedno je to dosad ovisilo o moći jednog čovjeka. To je primarna briga svih nas, a ujedno velika obaveza za budućeg načelnika ove bitne po sve nas opštine.

Biti načelnik ovakve nakupine “prostornih rebusa “ je kreativni izazov, koji zahtijeva smisao za organizaciju i timski rad, a ne soliranje koje je eminentno za sve naše političare, kojima savjetnici služe za pokriće, a ne za upotrebu. Svaki novi političar, čim osvoji novu poziciju, potrči da se u prostoru ostvari. Ovo odgovorno tvrdim, jer sam bio savjetnik pet gradonačelnika i sadašnje gradonačelnice, kao i jednog načelnika opštine. U ovim svojim pisanijama često potenciram i naglašavam knjigu velikog teoretičara arhitekture 20. stoljeća Brune Zevia - “Znati gledati arhitekturu!” On u toj knjizi naglašava da smo mi, a misli kao autentični Italijan na zapadni kulturni diskurs, prostorno NEOBRAZOVANI, pa čak tvrdi i NEVASPITANI za prostor. Moje insistiranje na ovoj knjizi je upravo potreba da se naša kultura do prostora podigne na viši nivo, jer kako veli Bruno Zevi u svojoj knjizi - Nigdje nema više vulgarnosti, nego u prostoru. Svi znamo kako je cenzurisan vulgaran razgovor i ono piiip, recimo na TV-u, kad neko opsuje u razgovoru je sada svakodnevnica. Na takve psovke i vulgarnosti u prostoru mi nemamo odgovor.

Ono što je uradio prethodni načelnik i opština sa njim je najveća sramota po ovu državu. Riječ je o mjestu stradanja, mjestu po kojem nas, nažalost, prepoznaju u svijetu, koje bi trebalo biti mjesto pamćenja, kako o tome u svojoj kultnoj knjizi - “Kultura pamćenja” - piše Jan Assman. Prostor je bitan za pamćenje, a vrijeme za sjećanje. Mi dozvolimo da se izbriše prostor pijace na kojoj su nastradali ljudi. Ta tragedija je urezana u pamćenje ljudi, pa se za vrijeme gađanja i destrukcije Mariupolja u Ukrajini, tadašnji britanski premijer Boris Johnson parlamentu obratio riječima: “Nećemo dozvoliti da se ponovi masakr kao na tržnici u Sarajevu!”

Mi smo tu tržnicu poništili izgradnjom neke zgrade koja nikom dobro ne donosi. Nije dobra komšinica, jer je ugrozila predivni niz okomito postavljenih zgrada na Petrakinoj ulici, koje su bile veličanstven urbani potez u gradu. Nije dobra ni budućim stanarima, jer to nije mjesto za stanovanje. Bude te u pet ujutro nakupci, jer pijaca tada počinje da se organizuje. Gledaš iz stana u ogromnu nadstrešnicu koju je teško održavati, a da ne govorim o pristupu pješaka stanara i njihovih auta. Također znam da je tu bila planirana spomen-pijaca - upotrebljiv spomenik, pragmatičan, jer je imala površinu na kojoj je dostojanstveno naglašena ta tragedija, a koja se u popodnevnim časovima transformirala u trg sa “stage-binom”, idealan prostor za manje priredbe na otvorenom. Ispod tog kompleksa je bila planirana garaža, sa tri ili četiri etaže. Sve to poništi pohlepa jednog načelnika. E, to vam je ta vulgarnost u prostoru. Jedan od prvih zadataka budućeg načelnika trebao bi biti da pokuša to sanirati, a da ovo društvo ima svjesnosti, trebalo bi sve ono srušiti i napraviti po planskoj dokumentaciji iz 1998. godine, kada je zavod vodio Ahmed Kapidžić, koji je znao okupiti ljude za zajedničke ciljeve.

Ovim smo načeli jedan od rebusa. Sada ćemo taksativno navesti ostale, ali ne sve i o svakom malo progovoriti.

Trg Alije Izetbegovića

Ono što je sada nije trg, niti definisan urbani prostor, nego prostor slučajnosti. Krasi ga nedepilirano zelenilo, nasumični pješački koridori. To nije prostor okupljanja. Ova bitna pauza u gradskom pješačkom urbanom tkivu je zbir i nakupina nekih kioska po obodu i nasumično izniklog zelenila na njemu. Ja se sjećam kada je tu bila eliptična pista za šetati na kojoj su modelari puštali svoje letjelice na radost nas djece koji smo to s ushićenjem gledali. To je oduvijek rebus od prostora. U knjizi mog profesora Džemala Čelića “Grabrijan i Sarajevo” imate fantastičnu analizu trgova u duhu tadašnje arhitektonske misli, sa osvrtom na natječaj za spomenik kralju Petru iz 1938. godine koji se trebao postaviti na tom mjestu. Sa fotografijom iz tog perioda i skicama sa tog konkursa je vrijedno svjedočanstvo. Malo je ko zadužio Sarajevo kao Grabrijan, svojom brigom o ovom gradu. To će od njega naslijediti Neidharth. Generalno mi danas imamo malo ljudi koji javno promišljaju o gradu. Zato imamo napretek hejtera, navodnih skrbnika o gradu, jer to je kultura komentara i ogovaranja. Sve specijalisti opšte prakse.

O trgu na ovom mjestu se razmišlja dakle još od tih dalekih godina. Danas su došle nove potrebe, ali to je sigurno prostor koji traži radikalniju definiciju, jer ovako progutaće ga privremeni kiosci, koji također oduzimaju i pješacima prostor. Trebalo bi i taj nered po Ferhadiji, koji je dopustila i napravila prethodna vlast, pokušati dovesti u red. Recimo, nekadašnji pasaž prema pijaci koji je vezao Titovu ulicu i Ferhadiju, kod sadašnjeg Benetona, blokiran je prodajom na ulici. Za potez trga treba nam hrabrosti i vizije. Može se imati i zelenilo, ali i garaža ispod. Ko sumnja, neka pogleda garažu ispod parka Platani u Ljubljani - gdje su platani sačuvani, a ispod je funkcionalna garaža. Trg bi se morao preliti do mosta Ćumurija i biti povezan sa garažom podzemnom ispod Metalca - ljetnog kina. Dok je Mujezinović bio guverner kantona, tako se tada to definisalo, zagovarao sam ideju da se sve podzemne tada planirane garaže povežu. Moguće je to i danas, jer danas svaki grad je metrosaobraćajem izbušen u svojoj utrobi. Košta, ali je moguće. Kanimo se jeftinih poteza i farbanja fasada. Nama trebaju egzistencijalni potezi.

Garaža uz opštinu

(sa obodnim poslovnim prostorima u dvorištu opštine)

Taj unutarnji prostor, danas nedefinisan i haotičan, ima pasaže sa sve četiri obodne strane. Dakle, ima saobraćajni pristup i za pješake, kao i za automobile. Unutarnje dvorište bi se potkopalo i bila bi garaža sa jednim ili dva podzemna nivoa, sa jednom nadzemnom na čijem bi krovu zaplesao park. Kada pišem zaplesao, mislim da to ne mora biti dosadna “zelena ravna” nego zatalasana površina, idealna za igru, provokativna. Ovu ideju sam prezentirao još u vremenu kada je načelnica Opštine Stari Grad bila gospođa Imamović.

Trg ispred Katedrale

Također jedna od sramota ovog grada i opštine. Na trg se život naselio. Aktivan je, javan sam od sebe. Ja ga se sjećam kada je dvospratni autobus polazio ispred Katedrale, kada je bio u funkciji saobraćaja. Srušena je zgrada nekada znana po Feroelektro prodavnici u njenom prizemlju. Srušena da bi se napravio hotel i to vam tako stoji već godinama. Mislim da je to najpotentnije mjesto za jedan mali butik hotel, jer očigledno se ne može tu ukomponirati nešto ogromno. Ovaj urbani potez vapi za definicijom.

Karakter prostora odredi pod. Trebalo bi sadašnji asfalt zamijeniti adekvatnom podnom podlogom koja odgovara za sadašnje stanje. Terase ili ti štekate, kako kažu Dalmatinci, trebalo bi definirati i zelenilom. Sa krošnjama značajnih dimenzija. Vratiti zelenilo i sa zadnje strane prema hamamu. Sjećamo se svi predivne krošnje platana koja je krasila Katedralu.

Skoro se u prostoru društvenih mreža pojavila slika umornih žena u crnom - žena iz arapskog svijeta, koje su zastale i sjele da odmore pod spomenikom papi Ivanu. To je za mene nova razglednica Sarajeva. Malo je gradova i mjesta gdje se može desiti ovakva poruka, gdje papa kao da je ko djecu skupio pod svoje skute žene muslimanke iz arapskog svijeta a da one toga nisu ni svjesne.

Hamam

Dobro bi bilo kada bi se hamam vratio svojoj prvobitnoj namjeni. Svi koji posjete Istanbul odu u hamam. Ovi bi jasno rekli da smo imali spa-centre prije ostalih. Muzej i zadužbinu jednog čovjeka smjestiti u prostore pored. Hamam pripada svima nama.

 

Ćoše koje mijenja istoriju Evrope

To je normalno mjesto atentata koji je izmijenio svijet. Neko je rekao da tim hicima Gavrilo Princip nije ubio samo Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju nego sva carstva Evrope. Svijet od tada nije isti. Na tom mjestu završava 19. stoljeće i počinje dvadeseto sa zakašnjenjem. Istoričar Eric Hobsbawam to isto dvadeseto zove kratkim stoljećem, jer tu je počelo i pucnjima nizvodno, kod mosta na Vrbanji 1992. godine, pogibijom mladih djevojaka je završilo. Pisao sam o tome kako neki izmišljaju istoriju, pa od neke scene iz filma prave atrakcije, a mi imamo fakte bitne za istoriju svijeta, u ovom gradu. U tadašnjem pisanju, a povodom polemike oko Tašlihana, pisao sam da bi trebalo čitav potez od mjesta atentata do hotela Central pretvoriti u pješačku zonu, sa velikim gradskim platanima. Da bude prostor bez auta. Obezbijediti se mora pristup do hotela Evropa i njegove garaže, kroz ulicu niže, koji i sada egzistira.

Ovo je sigurno budućnost ovog urbanog poteza. Nekadašnja zgrada Rijaseta, gdje je u prizemlju apoteka, treba biti hotel i čitav ambijent bi trebao biti podređen tom istorijskom važnom momentu. Ovo je lako ostvarivo, ali bi se trebalo povesti i računa o namjeni objekata u prizemlju.

Čaršiji dodati zvjezdicu više

Najatraktivni dio opštine je danas okupiran turistima. To je istinski javni prostor. Nešto čega nismo svjesni, da imamo prostor koji ima sve atribute javnog pulsirajućeg prostora. Svi znamo kako prostor ispred BBI centra oživi kada postave privremene šatore za neki događaj. Zahvaljujući Bandiću, Zagrepčani imaju advent svake godine, a mi zahvaljujući Čaršiji imamo advent skoro pet i više stoljeća. To je istok u zapadu. Čaršija ima refleks pa uvijek odgovori i prilagodi se vremenu. Male radnje i njihovi vlasnici su uvijek u toku sa momentom u kojem žive.

Ono što bi ponudu Čaršije obogatilo i podiglo za nivo više jeste aktivacija javnih većih prostora, koji su uglavnom vakufska zadužbina. Pretvoriti Morića han i Kolobara han u hotele, renovirati hotel Stari Grad, Aeroplan, definisati, izgraditi potez od Vijećnice do Sebilja, gdje je sada parking. Rušenjem zloglasne Beledije, a ne njenim farbanjem, prostor između Čaršije i Vijećnice bi se konačno spojio. Srušiti možda i čuvenu kuću Borova, danas Konzuma na početku ulice prema Kovačima i nastaviti čaršiju uz tu ulicu.

Obnoviti Firduzov hamam. Muzej grada učiniti atraktivnijim, jer onako u Brusa-bezistanu izgleda očerupano. Jednostavno to nije prostor za to. Nekadašnji Bosnafolklor - koji je bio firma za promociju zanatstva Bosne - imao je bolji koncept u tom prostoru. U donjim malim ćepencima žene su tkale, plele, kazandžije kucale, a gore se pila kahva. Naći muzeju bolje mjesto i ovo vratiti današnjem trenutku. Čaršija traži stalnu brigu. Svi je koriste, ali malo u nju ulažu. Svakom ko ima firmu odbija se turistička taksa, koja slabo dolazi do javnih prostora Čaršije.

Hotel Nacional

Dino Merlin je album njemu posvetio. Položaj tog hotela je kao u Parizu, pored Careve džamije koja se dijelom pretvara u muzej islamske misli, uz Miljacku, sigurno zaslužuje veću pažnju cijelog grada. Neki objekti nisu samo privatna svojina, oni su dio nas. Zato bi trebala Opština recimo da kupi kuću Bičakčića i od nje pravi atrakciju i pobrine se za ambijentalne poteze i tu vrstu zaštite.

Alifakovac

Mala tajna. Ova je najljepša slika u gradu. On zove da se o njemu razmišlja obuhvatnije, na nivou ambijentalne zaštite. Prekoputa Alhambre - u Granadi - organizovana je čitava mahala kao jedan pulsirajući hotel. Da je to moguće, imamo primjer Kibe mahale, koja nije samo restoran nego i mali hotel koji bi trebao provocirati ostale u komšiluku da rade na stvaranju jednog ambijenta koji odgovara gostima Sarajeva. Davno sam zagovarao sveobuhvatni potez zaštite tog prostora gdje bi kantonalni zavod i Opština inicirali da se sadašnji život oplemeni novom relacijom. Dovoljno bi bilo vratiti kaldrmu, obnoviti neke kuće donacijama. Opština treba pružiti i otvoriti ruku, a onda će i dobiti. Pružena ruka daje, ali i dobija.

Žičara

Početna stanica je nedostupna za invalide, stare ljude, majke sa djecom! Nažalost, propustili smo da početna stanica bude sa parkinga kod Vijećnice, zbog propusta i niskih strasti politike i tadašnjih relacija načelnika Opštine i gradonačelnika. Trebalo bi bar natkrivene eskalatore napraviti do početne stanice i pristupnu ulicu učiniti atraktivnijom.

Bistrik kasarna

(prostor koji je sada pod upravom Ministarstva odbrane BiH)

Znamo da je ovaj vojni kompleks uvijek pripadao njoj i da je ovako nedefinisanoj državi sa dušmanima ugrađenim u njeno odlučivanje, teško pomjerati vojsku sa tog mjesta, ali atraktivnost tog prostora za budućnost je fenomenalna. To je mjesto za svjetski turistički kompleks. Svjetski hotel koji mi, nažalost, nemamo. Civilna i vojna komanda trebaju danas bolje i savremenije prostore i možda u budućnosti da se i to desi.

Jajce kasarna

Ovaj kompleks ja zovem čelom grada. Tu bi trebao da se prvo odvede svako ko prvi put dođe u Sarajevo, da ga odozgo shvati. Znamo da to stoji upravo zbog nemogućnosti dogovora u ovoj državi, jer kasarna je vlasništvo naslijeđeno od one vojske i sada se za nju pita i naš veliki štovatelj države iz Laktaša. Nažalost, to je usud ove države.

Ono što bi do tada Opština mogla uraditi je aktivacija starog projekta garaža u poroznoj stijeni ispod kasarne. Nekadašnja firma Traser - koja je bila respektabilna kompanija u svom poslovanju - uradila je​ projekat za ogromnu garažu, čak su bili planirani prostori i magacini za robne rezerve. Gospodin Tefdedarija, nekadašnji direktor te firme, ima sve podatke o tome i budućem načelniku i njegovim savjetnicima koje će valjda slušati, predlažem da se što prije sastanu sa gospodinom Tefdedarijom i prikupe davno znanje o tom prostoru.

Kako je to porozna stijena kao i Babin zub, lako bi se probušio i lift za izlazak na plato ispred Jajce kasarne, kako to fenomenalno egzistira u Grazu, gdje vas lift kroz stijenu, jer sve to vidite, jednostavno iz donjeg prizemlja grada, izbaci na plato iznad njega. Dalo bi se tu razgovarati i misliti i o stepenicama ili eskalatorima ukopanim u stijenu, kako je to fenomenalno urađeno u Toledu.

Bijela tabija

Ishodišna tačka za razumijevanje ovog grada. Nekad Hodidjed utvrda koja egzistira kao naselje u Vrhbosanskoj župi prije dolaska Osmanlija i Isa-bega Ishakovića osnivača, koji će definirati današnji položaj i izgled Sarajeva. Svojim položajem ona je vidljiva iz Titove ulice i dominira nad gradom, tako i nad opštinom. Grad Šibenik je od slične utvrde Sv. Mihovila napravio otvorenu kulturnu scenu nad gradom, amfiteatar, a u podnožju obezbijedio potrebne zatvorene prostore. Prostor Bijele tabije je toliko veliki potencijal, po meni veći i od Jajce kasarne, koja je položajem i datom arhitekturom određena za neki hotelski sadržaj, dok Tabija provocira i ima mogućnost ekstenzije za pametne dogradnje i potrebe nove namjene. Za konzervativne konzervatore, navodim podatak da je u ovom prostoru nekada radila stolarija firme Lik. Dakle, to je bio industrijski prostor sa vibrirajućim teškim mašinama!

Vidikovci

Poseban segment interesovanja u ovoj opštini trebala bi biti upravo aktivacija vidikovaca po obodu, pa pored ova dva navedena ekstremna - Jace kasarne i Tabije - trebalo bi definisati i Žutu tabiju, Ramića brdo, Špicastu stijenu, Omahu, Borije na ovoj sunčanoj strani, a Popov gaj, Bibana, staru prugu, na strani Trebevića. To su takve atrakcije koje ovaj grad ima kao malo koji. Prag je od svojih napravio turistički bum. Nas na padine izvlače pojedine kafane, kao što su Enjo, Biban...

Bentbaša i kanjon Miljacke

Ja sam se kupao u Miljacki i išli smo na izlete oko rijeke u taj čarobni kanjon. Sadašnje generacije to ne praktikuju. Ovo je prirodni rezervat za rekreaciju. Profesor Neidharth je u tom prostoru zamišljao i maštao o visećim hotelima nad kanjonom... Ko bi danas to smio predložiti, jer bi ga kojekakve udruge koje brinu za sve nas, a uglavnom misle za sebe, razapele. Akademik - arhitekta Nikola Bašić, autor čuvenih orgulja u Zadru, a koji je bio asistent nama na fakultetu, također je imao jedan fenomenalan prijedlog za smještanje bazena, ali ne na Bentbaši, kako je konkurs nalagao, nego na Darivi, gdje Miljacka pravi “lup”, zaokret. Tada je on predlagao da se od toga napravi ambijentalna aqua-land, iliti vodeni svijet, ali ne plastičan, nego protkan bosanskim baščama. To je genijalac, jer nije protiv pravila nego iznad njih. Zato predlažem da se i o tome razmišlja u širem obuhvatu ovog rezervata prirode, a koji je tako blizu grada. Rat koji se vodio na prostorima ovog prirodnog kanjona i podijeljenost ovog grada su ga malo potisnuli iz memorije građana... Siguran sam da bi novim sadržajem on postao atrakcija kao što je i bio.

Barice i Čavljak sa Špicastom stijenom u podnožju

Ovo su prostori osunčanih padina, osvojeni od istinskih zaljubljenika prirode. To su familijarne šetnice i još jedan primjer spontanosti ovog grada. To nije prostor roštiljanja, nego istinskog rekreativnog planinarenja i boravka u prirodi... Put do tih destinacija je katastrofa. Nadam se da će se na tome raditi i proširiti put i učiniti da se vikendom pojača gradski saobraćaj. To treba da je aktivnost Opštine, kao i da se sa kantonom ostvari žičara od Šipa do Čavljaka, koja bi smanjila i broj auta na toj bogom danoj lokaciji za ovu opštinu.

Sedrenik i Faletići

Pandemija nam je pokazala koje prednosti ima ovaj grad. Ovo je zeleni grad. Pogledajte Sarajevo iz drona, ono je zeleno. Ne slažem se sa galamom kako ovo nije grad zelenila. Pa i Žižek je negdje rekao: “Volim slijetati u Sarajevo i Bergen u Norveškoj jer imam osjećaj da ulazim u park!”

Upravo nepravedno zapostavljeni prostori padina, koje naš urbanizam još od Titove Jugoslavije nije tretirao adekvatno, danas su najveći potencijal za kvalitetno življenje. Normalno da je saobraćaj uslov svega. Zato i ovu opštinu treba saobraćajno prokrvariti.

Današnja komunikacija, rad od kuće i mobilnost pogoduju življenju nad gradom. Počnemo li razmišljati o jakim obodnim konekcijama, koje su nam neophodne, ovi prostori će postati ponajbolji resurs za življenje. Hoću da skrenem pažnju da nije interes opštine samo uski prostor uz Miljacku, nego je to veliki i širi obuhvat padina.

Malo je prostora kao što ima opština Stari Grad, gdje iz stoljetne vreve čaršije sa taksijem, naglašavam taksijem, jer to kazuje o bliskosti i povezanosti, za deset-petnaest eura možete se naći u nedirnutoj prirodi. Recimo, relacija Čaršija - Crepoljsko ili Vučija Luka. Nema na Balkanu puno gradova da imaju te mogućnosti.

Da rezimiramo.

Veliku obavezu preuzima budući načelnik, ali i ogroman potencijal. Treba imati kreacije ali i pragmatičnosti. Da ne zaboravi da okupi ljude koji hoće da pomognu, ali koji i znaju, i da ne ode u privatizaciju opštine, kao prethodnik. Pobrojali smo niz rebusa prostornih i normalno nismo obuhvatili sve, nego smo provocirali buduće razmišljanje. Svaki rebus krije rješenje u sebi, zato dobro pitanje je pola odgovora. Ne smijemo se bojati dijaloga. Otvorimo opštinu novim idejama.

Mudar sultan pametna vezira ima.