I nakon više od 30 godina: Slobodanka i dalje traga za kostima roditelja

Slobodanka trideset i jednu godinu traži roditelje. Marinu i Radoslava. Svake je godine posljednji junski dani podsjećaju na njihovo ubistvo. Gleda u majčine ručne radove. Ponekad se zagrne njezinim džemperom. Pregleda fotografije. Pita se da li će ikada njihove kosti pronaći. Hoće li doživjeti da i ona primi plavu vreću sa posmrtnim ostacima. Kako bi ih u zemlju spustila. Iz koje je, prema ibrahimovskim tradicijama, svaki čovjek potekao. Sama, lomi se sa traumama iz dana u dan.

Žudi i za drugim ubijenim sarajevskim Srbima. Sastaje se sa porodicama. Razgovara. Saznaje i uči o tragedijama ljudi koji su sličnu ili istu sudbinu proživjeli. Ne želi polemisati sa novinarima. Priču joj ponekad na drugačiji način interpretiraju. Ne zanimaju je ni političari. Čezne za kostima članova vlastite obitelji. Ubijenim na Kazanima, podno Trebevića. Po cijelu noć ne može oka sklopiti. Zašto je trebalo da joj majku i oca uzmu. Ni obilježja da im nema. Svijeću da im na vječnom počivalištu zapali. Kao da nikada nisu ni postojali. Proučavajući Bibliju, traga za savjetima. Zbog svoje muke druge ne mrzi.

Nekada je tugu dijelila sa Šalipurima. Predragovim roditeljima. Nekadašnjim pripadnikom Armije RBiH. Rođenim 1965. PTT tehničarom. Ubili su ga 18. oktobra 1993. saborci iz Desete brdske brigade. Caco, zajedno sa Samirom Bejtićem, Arminom Hodžićem, Sabahudinom Žigom i Omerom Tendžom, odveo je jedinca u Mome i Kate, te Branislava Radosavljevića u komandu. Iz stana u Ul. Borisa Kidriča 3/XV. Zlostavljali su ih. Nogama i rukama. Udarali su ih Sabahudin Žiga, Senad Haračić, Asif Alibašić i Mušan Topalović. Samir Bejtić ga je štangom batinao po člancima, koljenima i potkoljenicama. Poslije su dvojicu jadnika Mušan Topalović, Sabahudin Žiga, Senad Haračić, Omer Tendžo, Asif Alibašić, Husein Hodžić i Suad Omanović odvezli autom na Boguševac. Nanovo ih prebijali. Potom su ih likvidirali. Caco je udario nogom u glavu Branislava dok je bio naslonjen na kamen. Potom je nekoliko puta zabio nož u Predraga. Tijela je bacio u bezdan.

Mušan Topalović je komandovao, naređivao i učestvovao u zločinima. Čovjek kojeg su Momo i Kata Šalipur cijeli život hranili. Sretni su bili što im je sin u njegovoj brigadi. Što brani domovinu. Nisu znali da će im najmiliji od čelnika Desete brdske brigade skončati.

Predrag, koji je vojni rok Titove armije služio u sanitetu zbog visoke dioptrije, pronađen je na Kazanima novembra 1993. Bez znanja porodice, pokopan je u zajedničku raku na rimokatoličkom groblju Sveti Josip u općini Centar. Reekshumiran je 27. novembra 1998. Posmrtni ostaci su prevezeni u Istočno Sarajevo. Poslije identifikacije, u vozilu KJKP Pokop, dovezen je u rodni grad. Sahranjen je 20. juna 2007. na Barama. Tridesetak prijatelja i familije prisustvovalo je sprovodu. Među njima i kćerka Marine i Radoslava.

Možda bi sve bilo drugačije da su kćerki bračnog para Komljenac posmrtne ostatke ubijenih roditelja nakon rata predali. Ili da je Grad Sarajevo prilikom podizanja spomen-ploče na Kazanima drugačije postupio. Da ju je prva među nama primila u svoj ured. Porazgovarala. Kao žena sa ženom. Otkrila joj neke tajne. Objasnila zašto neki zahtjevi ne mogu proći u Skupštini.

Slobodanki u ovom trenutku niko ne može kazati da gradonačelnica nije bila manipulativna. I da politika nije prljava igra. Ne ide na Kazane. Spomenik koji je Benjamina Karić na tom mjestu podigla ne želi posjetiti. Obilježje ne odgovara činjenicama. Uklesana je poluistina. No, značila bi joj spomen-ploča u središtu grada. Ona na Svetom Josipu. Gdje je bio pokopan Predrag Šalipur i druge žrtve Kazana, Gaja i Grm Malina. Svetište je poslije rata, sve do reekshumacije, često pohodila. Palila lampione. Molila se za nepoznate duše.

Spomen-ploča na rimokatoličkom svetištu trebala bi biti prostor za komemoracije žrtava Desete brdske brigade Armije RBiH. Na tom je mjestu reekshumiran veći broj Sarajlija. Više nego što je pronađeno na Kazanima. Dug je to prema žrtvama. Nada u budućnost. U multikulturalno, antifašističko i evropsko Sarajevo. Grad ima puno mahana. No, posjeduje važnu vrlinu. U njemu se niko ne osjeća strancem.

Lokalna vlast prostor izbjegava obilježiti. Stavljajući na taj način žig odgovornosti svima koji vole i obitavaju u bosanskoj prijestolnici. Obilježavanjem mjesta sekundarne grobnice ukazala bi se prilika za suočavanje s prošlošću. Ipak, za takvo nešto treba hrabrosti. Sarajevo bi na taj način bilo mjesto koje se uspjelo izdići iz pozicije žrtve. No, ne treba to činiti zbog skrivenih političkih namjera. Upiranjem prsta u druge. Nego zbog sebe. Da ga vide kao primjer. A za to nije dovoljno samo podignuti kameno zdanje na trebevićkom lokalitetu. Nego o sramnoj historiji otvoriti javnu raspravu i zlu pogledati u oči.