Čanak: Srbija je klerofašistička tvorevina izrešetana ruskim...

U kolumni na Autonomiji, objavljenoj pod naslovom „Dijagnoza“, Nenad Čanak tvrdi da je prvi korak ka terapiji, tačna dijagnoza, te da se Srbija mora sagledati hladno, „bez uljepšavanja“, kao nepoznat pacijent.

Njegova teza: formalni ustavni poredak postoji, ali stvarnost ga potire.

Demantuje sam sebe

Vučić: Naša izborna pobjeda na Kosovu mnogo je veća od njihove u nevažnom šutiranju lopte

Čanak podsjeća da je Ustav Srbije donesen 2006. bez skupštinske rasprave, uz referendum koji je trajao „dva dana i jednu noć“ i koji, navodi, nije dobio potrebnu većinu primjerice u Vojvodini. Već u preambuli, ističe, uspostavljena je razlika između Kosova i Metohije, za koje je obećana „suštinska autonomija“ kroz poseban ustavni zakon (koji nikada nije napisan), i Vojvodine, kojoj takav nivo autonomije nije predviđen.

Prema Čanku, tadašnja Vlada Vojislava Koštunice imala je „plan“ da SPC na Kosovu preuzme ulogu paralelne državne strukture, od školstva do platnog prometa, u slučaju proglašenja nezavisnosti.

U dijelu o sekularnosti, Čanak citira ustavno načelo da je Srbija svjetovna država i da su vjerske zajednice odvojene od države, ali tvrdi da praksa pokazuje suprotne trendove: krsne slave u gradovima, javnim preduzećima, školama i policiji, te redovno učešće Vojske Srbije u procesijama SPC, „ali ne i drugih vjerskih zajednica“.

Pozivajući se na član Ustava o političkim strankama, autor tvrdi da stranačka struktura de facto potčinjava institucije. Pominje povjerenike SNS-a i navode o pritiscima na inspekcije i privatni sektor, s ciljem, kako kaže, gušenja zapošljavanja opoziciono orijentiranih ljudi.

Što se medija tiče, Čanak piše o preuzimanju gotovo svih elektronskih medija s nacionalnom frekvencijom i „neformalnim listama poželjnih i nepoželjnih gostiju“ čak i u nominalno opozicionim medijima. Prema njegovom opisu, režim istovremeno „proizvodi“ i vidljivu opoziciju koja ne nanosi stvarne udarce, dok skandali ne dobijaju sudski epilog niti trajniji interes publike.

Gašenje lokalnih medija i centralizacija informacija u Beogradu, dodaje, čine promjene „na terenu“ gotovo nemogućim, pa time i kasnije promjene na državnom nivou.

Studentsku pobunu iz novembra 2024. autor vidi kao propuštenu šansu. Navodi četiri pogrešne postavke: striktno nenasilje „bez stvarne zaštite napadnutih“, odbijanje kontakta s bilo kim ko ima političko iskustvo, nastup na izborima s „nekompromitiranim“ kandidatima bez testirane izdržljivosti, te oslanjanje na masovne skupove bez opipljivog ishoda. Po njemu, suština je promašena i u zahtjevima: smjene premijera ili gradonačelnika ne mijenjaju poredak dok ista većina imenuje nove; Čanak tvrdi da bi jedini smisleni zahtjev bio „trenutna i neopoziva ostavka predsjednika Republike“, uz podsjećanje na pomilovanja u slučajevima teških napada na aktivistice.

Povlačeći paralelu s prošlošću, piše o „uniformama bez imena i brojeva“ i danas zaklonjenim licima počinilaca, tvrdeći da je to način da se prikrije učešće kriminalnih struktura regrutovanih preko bezbjednosnih službi, a potom raspoređenih u policiji.

U završnici, Čanak iznosi oštru dijagnozu: Srbiju opisuje kao „klerofašističku tvorevinu“ pod uticajem „ruskih poluprivatnih obavještajno-kriminalnih službi“, pogodno tlo za destabilizaciju regiona (navodi primjere od 2016. do 2025.), „Putinovu kasarnu na Drini“ u kojoj je kritičko mišljenje gušeno. Po njemu, Ustav je „mrtvo slovo“, zakoni važe „za protivnike“, a državna simbolika se često oslanja na ličnosti koje „nisu rođene u Srbiji niti su se u njoj proslavile“. Dotiče se i instrumentalizacije Kosova u političkom diskursu, te selektivnog sjećanja na ratne zločine i žrtve u regionu.