Bošnjaci i četničke vojvode: Guske u magli
Imenovanje nove Vlade Crne Gore izazvalo je niz komentara u regionalnim medijima ovih dana. Niz reakcija izazvan je posebno viješću da će u Vladi sudjelovati Bošnjačka stranka. Osnovni problem sudjelovanja ove stranke u formiranju rekonstruisane Vlade leži u činjenici da će partnerske stranke u novoj Vladi biti i prosrpske, odnosno, pročetničke snage predvođene vojvodom Andrijom Mandićem. Poseban problem zbog kojeg cijela stvar izaziva pažnju i interes i u Bosni i Hercegovini šire je i dublje prirode. Sudjelovanje Bošnjačke stranke u vlasti s četničkim vojvodama pokazatelj je potpune dezorijentiranosti i gubitka osnovnih moralnih i političkih kompasa aktuelnih bošnjačkih političara u regiji.
Možemo, s velikom preciznošću, pretpostaviti kakva će biti argumentacija, u prvom redu gospodina Ibrahimovića, za takvu odluku: sudjelovanjem u vlasti imamo priliku da kreiramo procese i sudjelujemo u donošenju svih važnih odluka, iz opozicije ne možemo pomoći našem narodu i tako ukrug. Naslušali smo se sličnih opravdanja za neprincipijelne političke saveze (da budemo pristojni) i u našem, ovdašnjem iskustvu svakodnevne stranačke borbe. Da su to tek isprazne fraze u koje ne vjeruju ni oni koji za njima posežu, može se navesti cijeli niz sasvim konkretnih primjera. Koje su to, recimo, konkretne koristi i strateški iskoraci koje su Bošnjaci doživjeli od djelovanja svojih predstavnika koji su godinama služili i danas služe, kroz različite stranke, kao ikebane u režimu Aleksandra Vučića? Ko se još sjeća Dritana Abazovića, jednokratne političke zvijezde na crnogorskom političkom nebu? Kakve koristi imaju Bošnjaci u RS-u od svih neprincipijelnih stavova, popuštanja i političkih trgovina bosanskohercegovačkih bošnjačkih lidera, posebno u posljednjih petnaestak godina, do dana današnjeg. Nikakve.
Svi ti, jezgrovito nabrojani primjeri, potvrda su tvrdnje s početka teksta: bošnjački političari predugo se ponašaju kao guske u magli. U tom tumaranju prešli su praktično sve crvene linije i granice nakon kojih se gube (politička) kičma i dostojanstvo. Od odnosa prema reviziji presude protiv Srbije do toga da im koalicioni partneri psuju genocid na sastancima. Teško je naći politički princip koji u ovih mučnih i teških petnaestak, dvadeset godina nisu izdali i(li) teško kompromitirali. Od korupcije i kriminala, razrađenih do najsitnijih detalja, preko privatiziranja javnih institucija i resursa, podređivanja svih segmenata života svojevrsnoj diktaturi stranačkog, do kopiranja velikodržavnih, antibosanskih projekata, poput osnivanja “akademija nauka” s etničkim predznakom do cirkusa sa sazivanjem etničkih sabora.
Zaista, tema naših kardinalnih grešaka iziskuje obimnu studiju, višetomnu. Time je, ujedno, jasno zašto se uzroci takvog stanja, još manje moguća rješenja, ne mogu ni skicirati na ovako malom prostoru. Bošnjački političari stranke su sveli na firme i korporacije, a svi principi svode se na matematiku (razne matematike: budžetske, tenderske...), brojeve i ruke. Nije zato ni čudo da su i ovi odavde iz naše (ustvari: njihove) perspektive podržali učešće Bošnjačke stranke u Vladi. U tome su, naravno, u suglasju. Zato što je to njihov modus operandi. Zato što je njihova maksima da život traje prekratko da bi se bilo u opoziciji! Zato što se njihovo razumijevanje politike svodi na egzistencijalnu, materijalnu dimenziju, na imovinu, automobile, vile i vikendice, zato što u tom shvatanju političkog nema mjesta ideji, vrijednosti, principu. Dokopati se i održati u vlasti - po svaku cijenu - jedini je imperativ.
Ovdje se mogu skicirati tek osnovni uzroci takvog stanja. Među plejadom naših poslijeratnih političara u statističku grešku ubrajaju se oni koji nisu karijerni političari. Drugim riječima, oni koji ne žive od politike i čije biografije (osim nabrajanja parlamentarnih i ministarskih klupa) sadrže više od matičnog broja. To su, uglavnom, ljudi koji nisu ništa u životu čitali niti čitaju, koji ništa pod milim Bogom u politici ne razumiju i ne prate, kod kojih se sve svodi na reakciju i ad hoc djelovanje. Oni, uglavnom, ne znaju ni historiju ni pravo, ni osnove političkog sistema (o političkoj filozofiji nećemo ni govoriti) ni geopolitiku ni međunarodne odnose, ni osnove na kojima su nastali, ni kako se razvijaju i mijenjaju. U najkraćem, ni s prevodiocima ne mogu pratiti svoje evropske i svjetske kolege ni na nivou elementarnog pojmovnog aparata. Pojmovi građanina, javnosti, pluralizma, procedure, odgovornosti, principa, kod njih ili ne postoje uopće ili poprimaju neko posebno značenje, znano samo njima, suprotno usvojenim i općeprihvaćenim značenjima razvijenog političkog svijeta. Ovo je njihovih pet minuta - vrijeme osvete loših đaka.
