Trebević je spas za Sarajlije i ljeti i zimi: Miris borovine, panorama grada i tišina koja liječi
Devastirani planinarski dom “Vaso Miskin Crni”
Miris borove šume dočekat će vas s prvim usponom prema jednom od parkinga, a onda pratiti gdje god zakoračite. Takav ambijent dočekat će vas na Trebeviću s koje god strane da mu priđete i za koju god opciju se odlučite. Idealna za dnevne odmore, ova oaza borove šume radost je i za šetače, planinare, trail trkače, bicikliste, kao i one koji vole piknik i odmor u zelenilu.
Šetnja kroz borovinu
Planinarske staze koje vode do vrha Sofe, koji pruža pogled s 1.629 metara nadmorske visine, posjećene su gotovo svaki dan, vikendom naročito. Među brojnim rekreativcima bila je i naša ekipa koja je odlučila prošetati stazom H3, koja do vrha vodi preko grebena s kojeg se otvaraju prelijepi pogledi na Sarajevo, Bjelašnicu, Jahorinu i Romaniju. U šetnju smo krenuli od nekadašnjeg planinarskog doma Napredak.
Iako je već u 9 sati temperatura iznosila 20 C, debela hladovina učinila je uspon ugodnim za hodanje. Na polaznoj tabli piše da do vrha imamo oko tri sata, što u principu opet zavisi od brzine kretanja svakog pojedinca. Odlučili smo ići laganim korakom, odmarati se i slikati, jednom riječju dangubiti u toj divnoj oazi borovine.
Ne zovu ga uzalud plućima Sarajeva
Staza kojom smo se kretali dobro je markirana i na svakih nekoliko koraka naišli smo na table s informacijama koliko i u kojem pravcu ima do planinarskog doma, vrha planine ili ferrate. S obzirom na to da nismo imali kacigu, pojas i Y, izlazak na stijenu ostavili smo za drugi put. Prva pauza bila je kod izvora vode i simpatičnog odmarališta Tri budalaša. Nasuti planinsku vodu prilika je koja se ne propušta, a i zabilježiti fotografiju kod Tri budalaša skoro je pa tradicija.
Staza nas je odvela do lokacije poznate po nazivu Dobre vode, gdje se spaja nekoliko planinarskih puteljaka i gdje se možete prebaciti na staze H1 ili K2. Odlučili smo ostati na putanji koju smo izabrali od početka kretanja, s namjerom da se vratimo kružno preko jedne od ponuđenih ruta. Hladovina i lagan povjetarac pratili su nas sve do posljednje četvrtine puta, kada smo iz šume izašli na greben. A onda, kao da taj prizor vidimo prvi put oduševljeno uzviknuli: “Eno Sarajeva”! Iako je grad već bio u izmaglici ljetne vreline, pogled je bio očaravajući.
Pogled sa grebena na grad
Početak grebena, gotovo pa uvijek, mjesto je za kratak predah, odmaranje nogu od hodanja i puštanja pogleda u daljinu. Ko bi rekao da već dva sata, pa i duže koračamo uzbrdo. Ispred nas je uspon, gdje smo svakim korakom bliže stjenovitom grebenu odakle pucaju predivni panoramski pogledi.
Otisak dlana
Putem smo pozdravljali ljude malo na našem, malo na engleskom jeziku, te se sklanjali sa puta trail trkačima da im ne usporimo ritam. Izlazak do vrha Sofe protekao je brzo, nakon čega je uslijedio zaslužen odmor i slikanje sa otiskom dlana. Pauza je bila duža nego planirano, jer kome se vraća u gradsku vrelinu i buku, pored takve ljepote. Za povratak je pala odluka na stazu K2, malo strmiju i kraću, ali jednako mirisnu od borova. Ova mala razglednica samo je dio ljepote koju Trebević skriva, a pored nje posebne emocije budi šetnja ostacima bob-staze, kao i adrenalinska ruta ferrate.
