Susret s Halidom u Nišu

Januara 1988. Halida Bašlića sam iznenada vidio u foajeu hotela Ambasador u Nišu, gdje je sjedio sam. Premda se nismo poznavali, prišao sam mu, rekao da sam novinar iz Sarajeva, a on se obradovao i ustao i pozvao me da sjednem s njim za stol. U prijatnoj atmosferi uz kafu, pitao sam ga kojim povodom je u Nišu i on je odgovorio da te večeri ima koncert u Niškoj banji. Došao je automobilom iz Sarajeva i u hotelu je želio da se odmori od puta.

Rekao sam da za Oslobođenje izvještavam sa suđenja u Vojnom sudu u Nišu, zbog zločina u paraćinskoj kasarni JNA, koji se dogodio u septembru 1987. godine. Vojnik Aziz Keljmendi tada je ubio četvoricu vojnika, petoricu je ranio, a potom izvršio samubojstvo, a sudilo se devotorici vojnika koji su mu pomogli u izvršenju krivičnog djela, osmorici Albanaca i jednom Bošnjaku. Bio sam jedini novinar iz Bosne i Hercegovine koji je izvještavao s ovog sudskog procesa.

Veliki čovjek

Halid Bešlić nije pričao samo sa tri osobe jer su ga prevarili u poslu, a i njima je oprostio!

Pitao sam Halida, čija je pjevačka karijera tada tek bila na početku, da li se nada velikom odzivu publike?

- Vjerujem da me organizator ne bi ni zvao da pjevam da nije svjestan popularnosti moje pjesme “Neću neću dijamante” u Srbiji, koja je hit na svim radiostanicama, rekao je Bešlić, dodajući da, uz novokomponovane kompozicije, na koncertima pjeva i sevdalinke.

Iako ga to nisam pitao, Halid mi je pričao i kako dogovara honorare za nastupe: “Brzo se dogovorimo, jer sam realan i ne ucjenjujem organizatore. Samo želim isti odnos koji organiazator ima prema kolegama iz Srbije ili Crne Gore, da ima i kad se sa mnom dogovara. Kad osjetim nekorektnost, prekidam razgovor. Ne trebaju mi nastupi po svaku cijenu. Najradije pjevam narodu u domovima kulture i domovima armije. Kad god sam pozvan da pjevam na humanitarnim koincertima, uvijek sam se odazvao, rado pomognem ljudima u nevolji.”

S posljednjeg koncerta u Banjoj Luci

Tko zna koliko bismo razgovarali da on u jednom trenutku nije pogledao na sat i rekao da treba ići u Nišku banju, konobaru je platio naše kafe i pozvao me da krenem s njim i budem njegov gost. Zahvalio sam i rekao da ne mogu, jer suđenje koje pratim počinje u 8 sati, a ja moram ranije stići u Dom JNA u Nišu, gdje je Vojni sud tada zasjedao.

Poslije ovog susreta u Nišu s Halidom Bešlićem sam se ponovo sreo 2008. godine u Radiju Federacije BiH, gdje je s njim bio kolega Velid Džindo, također rodom iz Knežine. Halid mi je pružio ruku i pitao da li sam ja onaj novinar s kojim je razgovarao u niškom hotelu. Odgovorio sam potvrdno, a on me je zagrlio i rekao: “Mnogo cijenim one ljude koji su mi pružili podršku na početku moje karijere, a ti si mi prišao kad sam bio gotovo nepoznat.”

Halid je bio veliki čovjek, vrstan pjevač i humanista i zbog toga ga cijeni narod u Bosni i Hercegovini i širom svijeta. Draga su mi ova dva susreta i razgovora koja sam imao s njim.