Prošle su 32 godine: Dan kada su se Bošnjaci vratili svom izvornom imenu
Naziv Bošnjak nije izmišljen/BZK/
Prije tačno 32 godine, 27. i 28. 9. 1993. godine, u Sarajevu je održan Prvi bošnjački sabor, na kojem je, između ostalog, donesena i odluka o obnovi narodnog imena Bošnjak. Institucionalno se snažno zalažući za kulturno-identitetski razvoj Bošnjaka u svim aspektima, u reafirmaciji imena Bošnjak, kao i naziva bosanski jezik i drugih temeljnih aspekata identiteta bošnjačkog naroda, jednu od ključnih uloga imalo je i tadašnje Kulturno društvo Muslimana „Preporod“, odnosno današnja Bošnjačka zajednica kulture, kao temeljna i najstarija organizacija kulture Bošnjaka, odnosno bošnjačka kulturna matica i svjetska kulturna zajednica bošnjačkog naroda s tradicijom od 1903. godine.
Cijeneći historijski prekretni karakter odluke o obnovi narodnog imena Bošnjak, u nastavku slijedi prigodno slovo povodom godišnjice Prvog bošnjačkog sabora aktuelnog predsjednika Bošnjačke zajednice kulture prof. dr. Sanjina Kodrića, piše BZK.
Prvi bošnjački sabor, održan u Sarajevu 27. i 28. septembra 1993. godine, temeljno je važan događaj u historiji Bošnjaka kao naroda. Pored svega drugog, a što je ostalo tek u prošlosti, to je dan kad su Bošnjaci, nakon desetljećâ života bez imena, ili života pod tuđim, njima stranim imenima, napokon vratili svoje stvarno, historijsko narodno ime, i sebi i svijetu obznanili se onakvima kakvi su oduvijek bili – kao Bošnjaci. To je, dakle, dan povratka svojem imenu, povratka sebi.
Tragična istorija
Kao i svaki drugi narod, Bošnjaci su uvijek znali ko su, baš kao što su znali i ko nisu, ali nisu uvijek bili u mogućnosti izraziti svoju svijest o sebi, pa čak ni nazvati se svojim vlastitim narodnim imenom. Historijski izvori najprije pamte srednjovjekovne Bošnjane, a onda, u kasnijoj jezičkoj varijanti, Bošnjake, pri čemu su to, i u starijem i u novijem jezičkom izričaju, ljudi Bosne, ne samo današnje već i one znatno šire, a čije su povijesne granice ispisane upravo imenom njezinih žitelja, njihovim bosanskim jezikom i brojnim drugim oblicima njihove kulture, sve do grobišta njihovih davnih predaka pod stećcima… I u srcu zemlje, oko rijeke po kojoj je dobila ime, i na njezinim najudaljenijim stranama, Bosna je bila ono gdje su živjeli Bošnjaci, baš kao što su Bošnjaci živjeli ondje gdje se protezala nekadašnja Bosna.
Kako to otkriva i jezik kao sveobuhvatni repozitorij kulture i pamćenja svakog naroda i njegova identiteta, Bošnjaci i Bosna, i ona savremena i ona povijesna, neraskidivo su povezani, tako da bez jednog nema ni drugog. Pa ipak, uprkos zemlji Bosni i stotinama godina njezine državne i društvene povijesti, posebno od 19. st. pa nadalje, na temeljima različitih iredentističkih ili drugih ideologija, ali i vlastitih zabluda i nesnalaženja različitih vrsta u tekućim društveno-političkim procesima, ime Bošnjak postaje predmetom sve upornijeg marginaliziranja i negiranja, potiranja i zabranjivanja i potiskuje se u zaborav, u gotovu i završenu prošlost bez sjećanja, što je bilo i u izravnoj vezi s osporavanjem same Bosne kao povijesne i savremene državne i društvene činjenice. Tako se desilo da su Bošnjaci postali „narod bez imena“, narod bez svojeg zvaničnog narodnog identiteta, sveden tek na svoju religijsku tradiciju, odnosno narod koji se konačno trebao „preliti“ i „utopiti“ u nešto drugo, u neki drugi, nevlastiti identitet ili nestati kao etno-nacionalno bezoblična religijska masa, suvišni „ostatak“ završene prošlosti. Nije to bilo zato što su Bošnjaci kao narod „lutali“ u svojem identitetu, zašto što stvarno nisu znali ko su, već zato što u kolektivnom smislu nisu mogli biti to što jesu…
Niz je historijskih primjera, sve redom teških, o tragičnom bošnjačkom udesu nemanja prava na svoje stvarno narodno ime i identitet, a jedan od njih jeste i znamenita knjižica Mi bos. herc. muslimani u krilu jugoslovenske zajednice Suljage Salihagića iz 1940. godine, nastala kao reakcija na podjelu Bosne sporazumom Cvetković – Maček, ali i u svojevrsnom predosjećanju stradanja kroz koje će Bošnjaci proći u Drugom svjetskom ratu i kasnije, a kad, anticipirajući nadolazeća stradanja i osjećajući ovu podjelu u samom tkivu bošnjačke zajednice, Salihagić piše i sljedeće:
Da li će se na nas primjeniti ona Njeguševa: „Drumovi će poželjet Turaka, al Turaka više biti ne će“?
Mi nemamo i ne možemo da imamo nikakvih visokih političkih pretenzija. Mi želimo samo, da nas naša jača i moćnija braća bolje razumiju, da nas – „ne uguše u svome zagrljaju“ i da nam dadu ono, na što imamo pravo, kao čestiti i ispravni ljudi i građani i kao rasno čisti dio ovoga naroda, zvao se on Jugoslovenima, Srbima, Hrvatima, Bošnjacima! ili samo – Muslimanima!
Narod koji tek pokušava preživjeti kao narod – ma kako se zvao ili ma kako ga zvali – tragična je zbilja na koju ukazuje Suljaga Salihagić. To je ista ona zbilja „nacionaliziranja muslimana“, zbilja njihova otuđenja i „iskorjenjenja“ iz vlastitog narodnog identiteta i „prevođenja“ u neki tuđi identitet kojoj su svjedočile generacije Bošnjaka i prije i poslije Salihagića, uključujući i zabludno-nesnađeno vlastito saučešće u ovim procesima, a koja pokazuje da je novovjekovna povijest Bošnjaka velikim dijelom upravo i povijest njihova osporavanja, ali i nastojanja da se tome osporavanju odoli i odupre na ma koji način. Zato i nije čudno što su Bošnjaci kao narod pretrpjeli svojevrsnu kolektivnu identitetsku amneziju – toliko strašnu da su i sami potisnuli, pogotovo u javnosti, čak i svoje vlastito ime, umjesto kojeg su, htjeli – ne htjeli, prihvatali ma koju nominacijsku nužnost ili mimikriju koja im je osiguravala kakav god opstanak, mada su se i tad, uvijek, osjećali svojima, onim što stvarno jesu.
Ime nije izmišljeno
Tek od druge polovine šezdesetih i početka sedamdesetih godina 20. st. kod Bošnjaka se, u nešto drugačijim društveno-političkim i ideološkim okolnostima, dešava svojevrsni narodni preporod – preporod njihove identitetske samosvijesti, koji će korespondirati i s promjenama položaja Bosne i Hercegovine u nekadašnjoj jugoslavenskoj federaciji, a koji će kao važne etape imati najprije priznavanje religijskog kao etničkog, a potom i nacionalnog imena Musliman, da bi – uprkos nekim ranijim vlastitim zebnjama i oklijevanjima – svoj vrhunac ovaj proces doživio upravo na Prvom bošnjačkom saboru.
Stoga, narodno ime Bošnjak, davnašnje po postanku i s korijenom u dalekom bosanskom srednjovjekovlju, nije izmišljeno nego je tek obnovljeno na Prvom bošnjačkom saboru, baš kao što nije izmišljen ni jednako star naziv bosanski jezik ili bilo koji drugi stvarni marker identiteta i kulture Bošnjaka. Naprosto, na Prvom bošnjačkom saboru Bošnjaci su, prvenstveno zahvaljujući u međuvremenu akumuliranoj intelektualnoj snazi i na toj osnovi ostvarenoj hrabrosti identitetske samosvijesti, konačno prekinuli desetljeća nametnute im i vremenom prihvaćene kolektivne identitetske amnezije i ostvarili svoje prirodno pravo na svoje stvarno ime, kao i svaki drugi narod, sve to u namjeri da isključivo definiraju sebe, bez ikakve zle misli o drugom, posebno ne o onima s kojima dijele stoljeća života u njihovoj zajedničkoj domovini.
Prvi bošnjački sabor održan je u ratnom, opkoljenom Sarajevu, u uvjetima Agresije na državu Bosnu i Hercegovinu i borbe za goli opstanak. Pa ipak, bio je to trenutak slobode, jedan od najvećih u novijoj historiji Bošnjaka. U toj neraskidivoj isprepletenosti strahote stradanja i uzvišenosti oslobađanja simbolički se sažima dugo i teško bošnjačko vraćanje svojem imenu, vraćanje sebi.
