Priča o Beograđanki Dušici, heroini odbrane BiH: "Mnogi su je molili da taj dan ne ide u bolnicu"

Društvenim mrežama se ovih dana dijeli priča o zaboravljenoj heroini iz Goražda, doktorici Dušanki Dušici Vujasić.

Ovu priču je objavio Naser Husić, certificirani tumač znakovnog jezika, čije objave su često praćene na društvenim mrežama.

Rođena je 1957. godine u Beogradu, u porodici Ljubice i Dragoslava Vujasića.

Husić podsjeća: "Diplomirala je stomatologiju na Beogradskom univerzitetu, bila je odličan student, lijepa, pametna, harizmatična – djevojka kojoj je, kako su govorili, 'cijeli svijet bio otvoren'".

- Godine 1983. udajom za Zvonka Vujasića dolazi u Goražde. Već sljedeće godine zapošljava se u tamošnjem Domu zdravlja kao stomatologinja. Brzo postaje omiljena – ne samo zbog stručnosti, nego i zbog neobične topline i energije koju je širila oko sebe. Kada je rat počeo 1992, Dušica je imala 35 godina, malog sina Slobodana („Bobu“) kojeg je u posljednji čas, prije potpune blokade, uspjela poslati kod roditelja u Beograd, i muža Zvonka koji je bio mobilisan, podsjeća Husić.

On piše kako je Dušanka imala sve moguće razloge i sve realne šanse da se spasi – da se vrati u Beograd, da preživi rat u sigurnosti. Nudili su joj to i rođaci, i kolege, i čak neki od komšija koji su bježali. Ali ona je odbila.

- "Ovde sam zbog pacijenata i ljudi ovoga grada. Neću nikuda.“ I ostala je. Kada je Goražde postalo potpuno opkoljeno (od aprila 1992. do kraja rata), u grad se slilo preko 50.000 izbjeglica. Bolnica je postala pakao na zemlji – nema lijekova, nema struje, nema anestezije, nema dovoljno kreveta, ranjenici leže po hodnicima. Dušica je prestala biti „samo“ stomatologinja, piše Husić.

Dušanka je postala sve: medicinska sestra, asistent u operacionoj sali, psiholog, utjeha, majka, sestra, prijatelj. Prisustvovala je stotinama amputacija bez anestezije, držala ranjenike za ruke dok su im pilama rezali noge i ruke, tješila ih, pjevala im, pričala im viceve usred najgoreg bola.

- U takvim uslovima saznala je da je trudna – drugo dijete. Nosila je taj novi život kroz glad, žeđ, granatiranje, kroz miris krvi i baruta. Govorila je da je to dijete „svjetlo koje će pobijediti tamu“. April 1993. – crni dan za Goražde. Četnici iz pravca Foče tukli su grad iz svih oruđa. Već je palo dvanaest teških granata na centar. Mnogi su je molili da taj dan ne ide u bolnicu. „Ne dolazi, Dušice, opasno je!“ Ali za nju „ne ići“ nije postojalo. U 8:30 ušla je u Dom zdravlja, uspravna, nasmijana, trudna u šestom mjesecu, nastavlja priču Husić, te dodaje:

- Trinaesta granata – ispaljena iz „orkana“ (122 mm višecijevni bacač raketa) – pogodila je zgradu direktno. Geleri su je zahvatili po cijelom tijelu. Smrtno je ranjena zajedno s kolegom, stomatologom Hasanom Imamovićem. Ljekari su je iznijeli na nosilima, okupanu krvlju, još je pokušavala disati. Borila se još neko vrijeme, ali povrede su bile preteške. Umrla je tog dana zajedno s nerođenim djetetom. Sahranjena je na goraždanskom groblju „Kolijevke“. Kasnije je, po vlastitoj želji, pored nje sahranjen i njen otac Drago, a mjesto s desne strane čeka majku Ljubicu.

Na spomen-ploči Kantonalne bolnice u Goraždu njeno ime stoji prvo među poginulim zdravstvenim radnicima.

- Dušica Vujasić nije bila Bošnjakinja po nacionalnosti. Bila je Srpkinja iz Beograda. Ali je bila Goraždarka srcem i dušom. Ostala je jer je smatrala da su ljudi kojima pomaže – njeni ljudi. Jer za nju nije postojalo „naše“ i „vaše“ kada je u pitanju ljudski život i patnja. Zato je danas, 32 godine poslije, doktorica Dušica jedna od najvećih heroina odbrane Bosne i Hercegovine. Ne zato što je uzela pušku (nikada je nije uzela), nego zato što je uzela – čovječnost – i nosila je kroz najveći pakao, do posljednjeg daha. Neka joj je vječna slava i hvala.

I neka se nikada ne zaboravi njeno ime. Dušanka – Dušica Vujasić (1957–1993)

Heroina Bitke za ranjenike.

Svjetlo koje je odbilo da ugasne u tami, zaključuje Husić.