Pecikoza na komemoraciji: Znate da je Halid znao psovati, to je zvučalo kao najljepša pjesma na svijetu
U sarajevskom Narodnom pozorištu danas, 13. oktobra, održana je komemoracija legendi bosanskohercegovačke muzike Halidu Bešliću, koji je preminuo 7. oktobra nakon duge borbe s bolešću.
Ceremonija je započela minutom šutnje i molitvom za pjevača kojeg su mnogi smatrali „svojim“, bez obzira odakle dolazili s Balkana. Tokom više od četiri decenije karijere, Halid Bešlić je ostavio dubok trag u muzičkoj, ali i društvenoj historiji Bosne i Hercegovine.
Prisutnima se obratio Halidov dugogodišnji prijatelj i saradnik, tekstopisac Fahrudin Pecikoza, koji je tokom emotivnog govora otkrio da je prije komemoracije napisao deset govora – i sve ih bacio.
- Razmišljao sam šta bi Halid rekao. Znate da je on znao psovati. To je zvučalo kao najljepša pjesma na svijetu, rekao je Pecikoza uz blagi osmijeh.
Govoreći o svom prijateljstvu s Halidom, Pecikoza je kazao da nije bio samo njegov saradnik, već prije svega prijatelj s kojim je dijelio brojne trenutke.
- Nisam ja njegov saradnik, napisao sam mu četiri pjesme. Ja sam njegov prijatelj, svaki dan smo se družili. Volio je da hoda po Bosni, zemljama bivše Jugoslavije, rekao je Pecikoza.
Prisjetio se i Halidovih početaka:
- Rekao mi je da je počeo pjevati kod kuma u Šapcu. Kad je ugledao autobus na kojem piše Sarajevo, sjeo je u njega – i tu počinje njegova karijera.
U svom govoru Pecikoza je spomenuo i razgovore koji su otkrivali Halidovu iskrenost i jednostavnost:
- Pitao sam ga koja je za njega najljepša žena na svijetu, a on je rekao – ona kojoj vjeruješ. Dok sam pisao pjesmu o Sejdi, Halid mi je pričao o svom životu, a ja sam pokušao to pretočiti u stihove.“
Dodao je kako ne zna da li bi njegove pjesme postale poznate da ih nije otpjevao Halid Bešlić:
- Da nisam pisao za Halida, ne znam bi li iko čuo za te pjesme. Halid je bio jedan od rijetkih koji nikada nije koristio riječ ‘region’, nego ‘Juga’. To su bili njegovi termini.“
Obraćajući se Halidovom sinu, Pecikoza je rekao:
- Ostao si dosljedan imena i prezimena Bešlić. Rekao si mi: ‘Nema plakanja’, a i ti si se, Dino, rasplakao. Pitao si me: ‘Kako ćemo mi bez Halida?’ Ja taj odgovor još nisam našao.
Govoreći kroz suze, Pecikoza je zaključio da bi imao još mnogo toga da kaže, ali da riječi nisu dovoljne da opišu gubitak prijatelja čiji glas i duh ostaju dio svih koji su ga poznavali i voljeli.
