Ovakvu ljepotu malo ko ima: Gorske oči koje trebate vidjeti

Dovoljna je bila samo jedna fotografija na društvenim mrežama, pa da ljepota koja je godinama bila uspješno sakrivena od radoznalih pogleda postane mamac avanturistima prvo iz Bosne i Hercegovine, zatim regije, a onda i šire.

Susretljivi mještani

Gorske oči, kakvih malo gdje ima, smještene su iznad Stoca, u šumarku nedaleko od sela Barane. Mještani ovog sela imali su privilegiju da odrastaju uz ljepote rijeke Svilice, te svima koji se pojave u tom dijelu Hercegovine pričaju o tome kako su one nekada izgledale, kakve su u proljeće, ljeto, jesen i zimu. I danas, kada je njihova atraktivnost postala viralna, od navale izletnika čuva ih teža pristupačnost, te činjenica da su dostupne samo od maja do sredine jula, te možda opet u septembru, zavisno od vremenskih uslova. Vodopad Istup destinacija je na koju vas vodimo, a o čijoj čaroliji fotografije govore više od riječi.

Legenda kaže

Smješteni u podnožju planine Prenj: Legenda o nastanku grada Konjica i Boračkog jezera

Raspitali smo se i saznali da do ulaza u šumu vodi makadam koji nije ugodan za hodanje, a još manje za mala vozila. Sreća, u selu Barane živi jedan domaćin koji sa svojom Ladom Nivom pruža usluge prevoza. Starom cestom, koja je još u solidnim stanju, dovezli smo se na vrh brda, odakle pada prelijep pogled na Stolac i njegovu raskoš. U selu Barane dočekao nas je naš vodič, pokazao prostor gdje da ostavimo automobil, te prebacimo stvari u Nivu. Sjedamo u auto sa starim sjedištima i polazimo u avanturu koja osvaja svaku emociju bića. Uz brdo - niz brdo, iz krivine u krivinu, poskakuje jedva dodirujući tlo, vozila nas je Niva i stvarala utisak fantastičnog safarija. Putem smo naišli na točak i taman da postavimo pitanje, Mirza Vele, domaćin, kaže: - Ovo mi je rezerva, ako zatreba, da je na polovini puta. Truckamo se još desetak minuta i stižemo do kraja kamenite ceste, što je ujedno bio i kraj vožnje. Izlazimo iz automobila, a naš vozač nastavlja priču o životu u selu.

Mještani su ti koji znaju puteve / Tanja Cerić

- Doveli smo bagere i napravili ovaj put, pošto ovdje imamo bašte. Tu bismo sadili paradajz, paprike, lubenicu. Sve osim banana uspijeva, komšija i kivi uzgaja, kaže nam vodič i pojašnjava da im je to bila jedina vodopoja pošto selo nema živu vodu.

Na samom ulazu u kanjon nalaze se improvizovane česme, a prema riječima našeg sagovornika, one za mještane imaju poseban značaj.

- Ovdje je česma ugrađena prije nekih 40 godina. Prije nije bilo ovog kamenja, nego su ljudi od kore drveta pravili izlaz za vodu, prisjeća se naš sagovornik, nastavljajući prenositi zapise koje je čuo iz vremena svojih starih, kako zove djedove.

- Odavde naše selo nema živu vodu, naše dede su, kad u selu nije bilo čatrnja, uvijek popodne, neko konja, neko magare, natovarili burad i dolazili ovdje da naspu vodu i išćeraju na selo da bi se koristila. Neko doćera za 24 sata, a neko za dva dana, ali odavde su sve do korištenja čatrnja nosili vodu, dočarava Mirza.

Mirza Vele i njegov rođak Jasmin / Tanja Cerić

Mirza nam je ispričao kako je posljednje četiri godine kroz Barane prošlo jaku puno planinara, što iz naše zemlje, što turista, te da svi paze da ne naruše netaknutu ljepotu.

- Nigdje nema ni papirića, ni opuška, ni plastike, hvala Bogu. Sve pristojan svijet dođe, prošeta i sa sobom ponese nazad sve što je i donio, zadovoljno klima glavom i daje znak da je vrijeme i nama da krenemo.

Opremljeni planinarskim ruksacima i cipelama za hodanje po kamenitom terenu, nastavljamo dalje. I u samo nekoliko koraka slijedi prvo wow. Stojiš i ne vjeruješ, jer izgleda ljepše nego i na jednoj fotografiji do sada objavljenoj. Ova ljepota se ne može objektivom uloviti. I dok stojimo bez riječi, Mirza se prisjeća vremena kada je bio dijete, a njegov djed bio jedan od starih koji su na tom mjestu gradili sebi život, te dali imena bazenima prema kojima smo se uputili.

Ladom Nivom do odredišta / Tanja Cerić

- Ovaj ovdje prvi vir se zove mutni, a gore imamo virove koji se zovu mala golubinka, velika golubinka, nabraja i brže-bolje pojašnjava zašto golubinka.

- Ima tu pećina i tu su bili golubovi, znaš šta su golubovi... i tu je vazda bilo jato golubova, koji su spavali u toj pećini i zato su ih nazvali golubinka mala i velika. I taj zadnji vir pod vodopadom zove se Karkazan i to su naši stari tako nazvali, a imamo i vrelo, tu iza nas, zove se Picino vrelo, od davnina se tako zove, a ima jedno vrelo zove se Mujino grlo, saznajemo od vodiča.

Kupanje ispod vodopada

Kaže nam da je kupanje u gorskim očima nešto što preporučuje, te da se voda na gornjem vodopadu može sipati za piće, jednako kao i ona na česmama pored kojih smo prošli na ulazu. Savjet je prihvaćen, ostatak puta gazimo malo kroz vodu, malo preko stijena, kupamo se i slikamo na svakih nekoliko metara. Stigosmo i do najvišeg bazena, formiranog ispod vodopada za koji kažu da već gubi vodu, te da standardno presuši sredinom jula. Samim tim, i nivo vode u bazenima opadne, pa i čarolija nestane. Jesenje kiše vrate im sjaj, ali velika količina vode ne dozvoljava pristup ovoj magičnoj šumi sve do proljeća iduće godine.

Planinarenje: Malo po suhom, malo kroz vodu/Tanja Cerić