Nije to bila samo pjesma: Halid je grlio ljude dobrotom i tišinom, to je bila magija...!

Nisam slušala muziku Halida Bešlića. Ne zato što mi nije bio drag, nego jednostavno to nije bila moja muzika. Nikada nisam kupila njegovu ploču ni CD, nisam bila na koncertu i ne znam redom sve tekstove njegovih pjesama. Ali, njegov odlazak pokazao je koliko je Halid značio ljudima.

Halid Bešlić je ispraćen tako da je Sarajevo, na dan njegove dženaze, “sa nevjerovatnih 150 hiljada ljudi” u povorci na ulicama, kako je objavio jedan regionalni medij, izgledalo “kao Rim kada je umro papa Franjo”.

Halid bi bio ponosan

Umjetnica iz Mostara prodala portrete Halida Bešlića i donirala novac u humanitarne svrhe

Halid je ispraćen kao neko naš. Ne tek neko poznat već kao najrođeniji - desetinama hiljada ljudi!

Nisam, napisah već, bila među njegovim vjernim slušaocima, ali… Kada me kolega upitao koja mi je najdraža Halidova pjesma, pomislila sam da ih i ne znam previše. Onda je počelo nadolaziti: “Miljacka”, “Ja bez tebe ne mogu da živim”, “Romanija”, pa ona nesuđena himna svih navijača BiH diljem svijeta od koje me svaki put obuzme blaga jeza kad se zaori – “Poljem se širi miris ljiljana…”

Kao legende...

Halida nisam slušala, ali on je bio tu – u kolima, na svadbama, porodičnim ručkovima, na ulicama kojima sam svakodnevno prolazila. I u glasu rođaka iz dijaspore, i u stihu sa zvučnika kad neko pusti muziku jer mu nedostaje kuća.

Sarači na dan dženaze/Senad Gubelić

U danima nakon njegove smrti, društvene mreže poput lavine preplavile su desetine, možda i stotine priča. Nisu to bile samo Halidove pjesme i uspomene s koncerata, ni fotografije sa fanovima. To su bile priče iz svakodnevnog života - iz trgovina, sa ulica bh. i evropskih gradova. Priče običnih ljudi koji su nekad imali sreću da su sreli ne muzičku legendu već Halida. Neke od njih zvuče gotovo kao legende, samo što im nedostaje ono “nekada davno…”

To su trenuci koje su, nakon njegove smrti, kao da više nisu obavezani šutnjom, ti ljudi odlučili podijeliti sa svima.

Žena koja je radila u apoteci u Semizovcu napisala je da Halid nikada, ali baš nikada nije dozvolio da neko u njegovom prisustvu plati lijekove. Ako je neko bio bez zdravstvenog, kupovao inzulin – bez obzira na cijenu – Halid bi samo rekao: “To ide na mene”. Svaki put.

Neko je objavio i situaciju iz marketa na Ciglanama, kada je starija gospođa rekla kasirki da kuca do deset maraka, pa da vidi može li stati i čaj, a ako ne može - da ga vrati. Halid i njegova supruga, svjedoče prisutni, vratili su je, napunili dvoja kolica različitim namirnicama i platili račun veći od 1.100 KM. Tiho i bez pompe.

Jedan dječak, koji je sa maskom na licu prije 13 godina stigao u Sarajevo na ekskurziju, sjeća se kako ga je Halid upitao zašto nosi masku, a on mu je rekao da treba na operaciju sinusa koja košta 15 hiljada eura.

Porodica radnička, rudarska, nije imala tih novaca. Halid je dječakovom ocu dao novac, ne samo za operaciju već i značajnu svotu za porodicu. Kada je čovjek rekao da je to ipak previše, Halid mu kazao da uzme pare “jer neće moći spavati ako ne uplati operaciju za dijete”.

Doviđenja, Halide.../Amir Papić

Ili ona priča iz 2002. godine, kada su dvojica mladića, vraćajući se iz vojske, stopirala jer nisu imala novca. Stao im je Halid. Odveo ih u restoran, nahranio, dao im novac i poželio sretan put.

“Halid nije bio samo veliki pjevač – bio je veliki čovjek”, napisao je jedan od njih.

Halidu Bešiliću je odata počast i u njegovom rodnom kraju/N1

U Njemačkoj, gdje su mnogi naši ljudi živjeli kao izbjeglice, Halid nije samo pjevao - nudio im je stan, davao novac, dijelio ono što je imao. Jednom je, kažu, u izbjegličkim centrima podijelio i pare koje je sam posudio za put.

Na našem portalu objavljena je i priča čovjeka kojem se život prelomio, jer je ostao bez posla i s troje djece kod kuće.

Priča za koju je sam naveo da nije nastala u dvoranama punim svjetla, nego na blatnjavim putevima, između brige i nade.

Dok je umoran, zabrinut i blatnjav pješačio kući, ponadao se da će mu neko stati, pa je mahnuo automobilu koji je naišao. I stao je. Vozač ga je saslušao, usput je stao do marketa, napunio gepek hranom i odvezao ga kući. Tu mu je, pokazujući na hranu u gepeku, rekao: “Sve ovo je tvoje”. Dao mu je i novac, da prebrodi zimu, a očajni čovjek je tek tad saznao da je to bio Halid Bešlić.

Nada i zavjet

“Tog dana nisam dobio samo hranu i novac. Dobio sam nadu. Halid je otišao, ali ono što je uradio, ostalo je kao zavjet - pomoći kad god mogu, tiho, kao što je on pomogao meni”, naveo je taj muškarac u postu.

Na groblje Bare nisu mogli ući svi koji su se željeli oprostiti od legendarnog pjevača

To je ono što je Halid Bešlić bio i otud onoliki narod na njegovoj dženazi.

Ne samo pjevač. Ne samo lice s ekrana. Ne samo gromoglasan glas iz dvorana čije pjesme prate hiljade drugih glasova. Bio je čovjek koji nije zaboravio biti čovjek.

Zato nije ispraćen tek kao zvijezda. Za života su mu sale uvijek bile pune, kako je to, govoreći o Halidovim koncertima, objasnio Sejo Sexon upravo zbog onih izbjeglica u njegovom stanu i ljudi kojima se našao u nevolji i pomagao.

Oni su ga i ispratili. Jer Halid nije grlio samo pjesmom. Grlio je ljude dobrotom i tišinom. Pomagao nepoznatima, slušao bez osuđivanja, davao ne očekujući ništa.

U povorci na sarajevskim ulicama su bile desetine hiljada ljudi/Orka Production

Nisam ga slušala. Nisam ga poznavala. A kada je umro, kao hiljade drugih, osjetila sam da smo izgubili nešto veliko. Ne samo pjevača već veliku dušu - gromadu od čovjeka.

I zato, sad kad Halid zapjeva, ne čujem samo pjesmu. Čujem Halida. Velikog čovjeka.