Nije nestala - Odlepršala je vila arhitektonska: To je bila naša Zvončica...
Posljednji ispraćaj/Damir Deljo
Nije nestala. Ona je odlepršala, kako se vile pojavljuju i nestaju - sa zvjezdicama oko sebe, tamo gdje je čekaju. To je bila naša Zvončica... Neko ko svojom svakom pojavom dolazi u oreolu zvjezdica pozitive, koje su oko nje, kao oko prskalice, uvijek bile. Ko je jednom sreo Ognjenku Finci, morao je to doživjeti. Mi koje je školovala, kasnije u našem radu bodrila, drugovala i poticala, to dobro znamo - nećemo i ne smijemo to zaboraviti.
Savjeti koji se pamte
U panteonu onih koji su nas educirali i naš Arhitektonsko-urbanistički fakultet učinili jedinstvenim, respektabilno prepoznatljivim na prostorima bivše nam države, Ognjenka zaslužuje sveto mjesto muze - koja je zračila jednim istinskim idealom lijepe, pametne, dobronamjerne božice - vile, u vrlo važnom životnom trenutku svakog od nas, kada se kroz studiranje formiramo. Biće ovo tužna vijest za cijelu regiju i šire. Razastrli su se po svijetu ti njeni zvončići pozitivnog, te njene nezaboravne osobenosti kao pedagoga.
Plemenitost koja je bila njena aura odvajala ju je od drugih koje smo sretali u našoj školi. Na Arhitektonskom fakultetu, kao i na svakom drugom, bilo je raznih tipova učitelja – profesora, erudita koje ne zaboravljaš, autoriteta, ali i zalutalih, nekad arogantnih. Istinski profesor je kao svjetionik – daje ti pravac.
Ognjenka je bila izvan svake kategorizacije. Bilo je u tom njenom ophođenju s mladim ljudima samo njoj svojstvene aristokratske plemenitosti, s kojom se svakom, ali baš svakom svom studentu ili studentici uvijek obraćala s poštovanjem. Imala je respekt prema ličnosti i osobenosti svakog pojedinca. Svaki njen savjet, svako predavanje bilo je uz onaj njen osmijeh, koji se nije skidao s njenog skladnog, lijepog lica – lica majčinskog, lica koje se ne zaboravlja.
Nikada, nikada je nisam vidio da je povisila ton, potcijenila mladu osobu - svog studenta ili studenticu - i to je krasilo nju. Nije nas odvajala. Profesoricu Finci, koja je u vrijeme mog studiranja bila mlada asistentica, pamtit ćemo upravo po tom bitnom pedagoškom odnosu prema mladom biću koje se formira i koje treba da zavoli ono što studira. Ona je upravo tim izrazito ženstvenim, majčinskim odnosom prema svakom koga je učila, bitno na njega uticala.
Kako čovjek hoće da pamti ono što valja, tako sve moje kolegice i kolege s generacije – a bilo nas je iz cijele bivše države – kada smo se okupljali oko jubileja, prvo su pitali: Gdje je i šta radi Ognjenka Finci?
Kasnije, kada sam joj to smio reći, zvao sam je i titulirao kao “uzdah fakulteta”. Njena skladnost u pojavi i ophođenju bila je izvan svake banalnosti – naprotiv, imala je oreol muze. Ideal ženstvenosti koji opravdava onaj postulat da je žena ukras svijeta.
Ognjenka Finci (1949-2025)
Ona jeste velika kćerka velikog oca - profesora Jahijela Fincija - i njene majke. Čovjeka koji je osnovao Collegium Artisticum i naš fakultet, a bio je i dokazani borac protiv fašizma, kada je to mračno doba Drugog svjetskog rata odnosilo njegove najbliže. On, koji je kao rođeni Sarajlija školovan u Pragu, po povratku je izvršio transfer znanja i kulture i svojim radom i angažmanom mijenjao i gradio tadašnju državu, a naročito svoje Sarajevo. Bio je veliki čovjek – istinski graditelj ne samo objekata nego i bitnih odlika društva. Bio je oličenje moralnog čovjeka zajednice, kakvih danas nemamo, a trebamo. Profesor nas je podario i svojom Ognjenkom. Njenim odgojem jasno je pokazano da istinske karaktere nikakve okolnosti ne mijenjaju. Normalno je da je svako od nas rezultanta onog primarnog odnosa u porodici. E, to je nosila naša Ognjenka – pedagogiju koju je naučila od dvoje velikih ljudi, svojih roditelja.
Prošle godine naš fakultet je slavio 75 godina od svog osnivanja. Tim povodom izdata je važna monografija o tom istinskom jubileju za svaku zajednicu. Ognjenka i fakultet su godišnjaci. Kakve simbolike!
Upravo u toj briljantnoj knjizi ostaće zabilježeno dosta o Ognjenki, kao i o profesoru Finciju. Odlaskom ovakvih bisera vidi se koliko su važne ovakve monografije – koje štite ove ljude, međaše u našem obrazovanju i formiranju, od zaborava.
Pripadala je jednoj od najplodnijih generacija, koja je dala mnoga imena koja su formirala arhitektonsku scenu bivše, ali i današnje države Bosne i Hercegovine. To je generacija Tanje i Stjepana Roša, Rajke i akademika Rajka Mandića, njene Nives iz Zadra, kao perjanice te generacije, sada barda – akademika Nikole Bašića, njegovog kuma Hasana Ćemalovića Ćeme, pokojnih profesora Delfara, Nikole Maslaja, još aktivnog Zvjezdana Turkića iz Zenice, Ferhata…
Surađivala je. Znam i svjedočio sam da su ostali raja do kraja… vječno zamonašeni u ovu našu profesiju. To je najstarija generacija koja se mogla vidjeti na Danima Orisa u Zagrebu. Bilo je dirljivo vidjeti ih kako, kao nekad kad su bili studenti, sjede jedno do drugog u prepunoj sali mladog svijeta i opet slušaju predavanja… Velika spona u toj generaciji, vezivno tkivo, bila je baš Ognjenka.
Pamte je i kao profesoricu na Likovnoj akademiji, gdje je Ognjenka naslijedila profesora Ugljena, s kojim je, rekao bih, cijeli svoj život surađivala – uz kojeg je rasla i razvijala se, radila i stvarala kapitalna djela naše arhitekture. O tome i toj suradnji govorila je prošle godine na panelu povodom izložbe profesorovih djela u Stocu, u sklopu dana Slovo Gorčina. Profesoru Ugljenu ovo će biti veliki udarac – jer ona mu je bila kao i njegova Nina.
Imala je jedan rijetko prigušen ego, rijedak u našoj profesiji.
Uvijek je bila za mlade i uz njih. Rijetki su profesori koji su podupirali Dane i Noći arhitekture. Ognjenka je tu bila redovna i kao neki prkosni odgovor ovom vremenu neodgovornosti, odgovorno kao intelektualka, opravdavala je svoj usud – nekoga ko ne da da kultura nestane, jer zna: ako toga nestane – nema ni nas.
Da li ovi današnji to znaju?
Bila je neizostavno prisutna, gotovo na svakom relevantnom kulturnom događaju u gradu – bio to koncert, izložba ili neko predavanje, tribina o nečemu. To je bio njen usud, neki nesvjesni amanet koji joj je otac ostavio – osnivanjem tada avangardne grupe Collegium Artisticum sa svojom generacijom mladih i buntovnih sličnog svjetonazora, davne 1939. godine – po kojoj se danas zove naša galerija u Skenderiji.
Plemenita majka
Sigurno da se na izložbama igrala u Umjetničkom paviljonu kao dijete, kojeg je njen otac, profesor Jahiel Finci postavio na mjesto gdje ga treba i vratiti – u Veliki park. Profesorica Ognjenka nikada nije odbijala da bude član, često i predsjednica nekog savjeta, žirija ili komisije. Bila je do zadnjeg angažovana, odgovorna intelektualka.
Sarajlije su se na Barama s tugom oprostile od voljene sugrađanke/Damir Deljo
Neka neka buduća manifestacija ili možda obnovljeni Umjetnički paviljon u parku - prekoputa Predsjedništva - nosi njeno ime. To bi bila zahvala njenom ocu i njenom angažmanu za kulturu ovog grada.
Ognjenka je bila plemenita majka dva predivna sina - Joje (Jovana Marjanovića), sada direktora Sarajevo Film Festivala, i njegovog brata Luke. Doživjela je da bude i uživala kao baka. Sigurno je da će za njih, njene najbliže, ovo biti najveći gubitak – jer Ognjenka je do zadnjeg bila aktivna.
Pun, zaokružen i plodan život, koji je ipak nekako naglo prekinut. Nažalost, nećemo je više sretati po tim kulturnim događanjima i falit će nam neko ko nas je svojim odnosom prema tome permanentno vaspitavao. Ognjenka je bila uzor i tihi predvodnik drage skupine njenih prijateljica koje je ona okupljala povodom kakvog performansa u gradu ili regiji. Neka se drže - u spomen na nju.
Hvala, uzdahu, hvala ti - istinski i ljudski - za svu plemenitost koju si, kao spomenuta vila Zvončica, rasipala u našim životima.
Ovo sam pisao ne u svoje nego u ime svih nas koji smo te voljeli.
