Nevini životi između laži i istine: Hoće li 12 beba ikada počivati u miru?

Obilježena je 33. godišnjica smrti 12 beba u banjalučkom porodilištu – tragičnog događaja iz juna 1992. koji i danas izaziva duboke podjele i kontroverze. Iako se u javnosti često koristi kao simbol stradanja Srba, brojni izvori i svjedočenja ukazuju na kompleksniju i daleko mračniju pozadinu.

Prema zvaničnoj verziji, 12 od 14 beba smještenih na odjelu za intenzivnu njegu preminulo je zbog nedostatka kiseonika. Srpski mediji i političari tada i danas za to krive međunarodnu zajednicu, konkretno blokadu Bosanske krajine od strane hrvatskih i bosanskih snaga. Taj narativ poslužio je kao neposredan povod za pokretanje vojne Operacije Koridor.

Prva presuda je izrečena

Praksa nova, rezultati isti: Zašto se odbacuju prijave za Dodikovo negiranje genocida

"Smrt 12 banjalučkih beba je nacionalna tragedija za srpski narod, a vječna sramota i grijeh bjelosvjetskih moćnika čija je ruka zla zabranila let spasa za ova nedužna bića. Snaga jednog naroda mjeri se prvo u porodilištima i broju novorođene djece. Tog 22. maja 1992. godine ta naša snaga ubijena je u banjalučkom porodilištu kada je izvršen zločin nad zločinima, kada je malim bićima, samovoljom bezdušnih stranaca, zabranjeno pravo na prvi udah i pravo da žive. Ubijali su nas, bombardovali, pokušavali da nas unište, ali mi i danas stojimo ponosno pored dječijih humki, naših najvećih malih a velikih heroja proteklog Odbrambeno-otadžbinskog rata. Jedino što danas možemo poručiti tim nehumanim ljudima koji su uzeli sebi za pravo da odlučuju o životu i smrti jeste - djecu vam nikada nećemo oprostiti niti zaboraviti", napisao je Dodik na X-u.

Međutim, bivši banjalučki biskup Franjo Komarica je 2021. iznio svjedočenje koje baca sumnju na službenu verziju: „Miljenko je nekako sakupio osam boca kisika i dovezao ih u dvorište Biskupije. A onda su neki naoružani uniformisani ljudi… silom oteli taj kisik i odnijeli ga. Ne znam. Ispada da nije stigao u porodilište... meni je žao zbog te djece, zbog njihovih majki... pokušali smo pomoći.“

Novinarka Gordana Katana, jedna od najupućenijih u slučaj, upozorila je: „Nikada nećemo saznati jesu li ta djeca bila samo kolateralna šteta jedne užasne politike.“ Podsjetila je da su u blizini Banje Luke postojala najmanje dva izvora medicinskog kiseonika, te navela kako su prema memoarima Borislava Jovića „djeca umirala tokom cijeloga rata“, često zbog nedostatka inkubatora, a ne kiseonika.

„Žene su na ulasku u porodilište pitane - ne za krvnu grupu, ne za RH faktor - nego za nacionalnu pripadnost“, dodaje Katana i podsjeća da spomenik bebama ostaje zanemaren većinu godine: „364 dana u godini ovo mjesto nije mjesto javnog žalovanja... roditelji su samo statisti.“

Dodatnu simboličku težinu cijelom prostoru daje kolosalni spomenik poginulim borcima VRS koji gotovo zaklanja spomenik bebama, što cijelom prizoru daje snažan politički kontekst.

Zanimljiva je i činjenica da među stradalim bebama ima i nesrpskih imena, ali im se ipak na komemoraciji služi isključivo pravoslavni parastos, dok imena nijedne bebe nisu istaknuta. Sve to doprinosi dojmu da se tragedija ne koristi za suočavanje s prošlošću, već za manipulaciju i političke poene.

Tri decenije kasnije, ostaje pitanje – hoće li ova tragedija ikada biti iskreno oplakana, oslobođena političke instrumentalizacije? Dok moćnici drže tirade, gradeći karijere na kostima nevinih, 12 beba je snašla, čini se, sudbina gora od smrti.