(FOTO) Od ture do avanture: Biciklima preko Trebevića do Jahorine
Put do Jahorine /Tanja Cerić
Sarajevska žičara svoje motore pali u 9 sati, a plan je bio uloviti jednu od prvih kabina, prije gužve i dok traje happy hour za bicikliste. Prognoza je obećavala sunce i oblake do 15 sati, a nakon toga najavljivala pljuskove sa grmljavinom. Uputili smo se preko Trebevića starom cestom, a želja nam je bila pedalati do Jahorine.
Iz druge u prvu, pa opet u drugu brzinu
Optimistično izlazimo iz žičare i točkove obaramo prema cesti koja talasa, malo uzbrdo, malo nizbrdo i vijuga između visokih borova. Uz malo sreće, volje i izdržljivosti za tri i pol sata bi trebali biti na Poljicama, stazi koja vas prva dočeka na ulazu Olimpijskog centra Jahorina. Samo da kiša ne pokvari plan.
Iz druge u prvu, pa opet u drugu, šaltali smo brzine dok su se graške znoja sakupljale ispod kacige. Otisnuli smo se u avanturu. Što je veći nagib, kretanje više liči na stajanje u mjestu, da se naprosto zapitamo vozimo li ili nam se samo čini... i taman kad u mislima odjekne: ne mogu dalje, naiđe nizbrdica i donese dozu adrenalina dovoljnu za novi uspon. Vrtili smo pedale i gurali točkove metar po metar, a kada bi se kvadricepsi užarili, pravili smo pauza za koji gutljaj vode i zalogaj čokolade. Ushićenje je raslo svakim spuštanjem, ali je i u mislima odzvanjalo da svako nizbrdo u povratku će biti uzbrdo.
Oko 11 sati planiran je doručak. Samo da prebacimo bar polovinu dionice do tada i bićemo na konju. Tako i bi, stižemo do table gdje piše 6 km do odredišta, prvi dio puta je savladan, a mi imamo snage za dalje. Google mapa pokazuje 10 minuta autom, biciklom oko 2 sata. Dionica ispred nas vodi samo uzbrdo, povećavajući nagib kako se približavamo planini.
Već nakon prvih nekoliko minuta u susret su nam dolazili biciklisti, jurišali su cestom, uzvikivali juhuu!, mahali i dobacivali: “Ovako ćete i vi u povratku!” Super i ohrabrujuće sve to zvuči, ali da je samo više vidjeti tablu sa natpisoim Poljice, pa barem iz daljine.
Nema table ni na vidiku, samo vijugava cesta ispred i kanjon rijeke Bistrice sa desne strane. Pauze su sve češće, silazimo sa bicikala i guramo ih da mišići dođu malo sebi. Sve je dozvoljeno, samo odustajanje nije opcija. I onda nastavak, stopala na pedale i desna, lijeva... lagano. Sustiže nas još ljudi na dva točka, kroz šalu se nižu riječi ohrabrenja i nakon sat vremena od pauze, stigosmo do osmica, poznatih okuka nadomak skijališta.
“Još samo ove osmice da ispedalamo i eto nas”, dobacio je neko od biciklista u prolazu i podsjetio nas da sada više nema odustajanja. Dok nagib otkida dio po dio snage, tvrdoglavo vrtimo pedale - malo prva, malo druga brzina. Sve smo bliže i samo to je važno. I dalje se smjenjuju sunce i oblaci, mirišu borovi, a optimizam se drži na zavidnoj razini.
Olimpijski krugovi i Alpine Coaster
Proletjelo je još puno biciklista u suprotnom pravcu, kasnije smo saznali da su imali trku od Dvorišta do Ravne planine i Jahorine. Njihov optimizam ohrabrio je većinu nas koji smo pedalali ka istom cilju. I tako, jedna po jedna krivina, savladali smo osmice i ugledali prvo tablu, pa onda i Olimpijske krugove. Stigli smo!
Zadnjih stotinjak metara i cesta postaje prijateljski ravnija i uvodi nas do parkinga. Zaliti se vodom i ispružiti na travnatoj podlozi, bilo je jedino što su misli tražile. Zasluženi odmor sa pogledom prema prostranstvima ove lijepe planine bili su nagrada za dušu i tijelo.
I tada, oči prepoznaju novu avanturu. Alpine Coasterom spuštalo se mnoštvo posjetilaca Olimpijskog centra Jahorina. A kad smo već tu, šteta bi bilo propustiti bob vožnju. Nema se snage za pješke do vrha staze, pa sjedamo u gondolu, a malo nakon toga hvatamo zalet u bobu na šinama. Iz boba nalazimo naše vozilice na dva točka i istim putem, samo u suprotnom smjeru, natrag.
Bilo je u povratku više strmine nego uspona, pa su se točkovi sami okretali veći dio puta. Brže nego smo se i nadali ukazao se vidikovac sa pogledom na Sarajevo, a odmah zatim i kabine žičare. Kakav dan i kakva tura! I da, izbjegli smo kišu i grmljavinsko nevrijeme.
