Bolna priča oca Armina: Sinu Hamzi i danas pripremaju iftar, šest godina nakon što je ubijen

Dolazak mubarek mjeseca ramazana, mjeseca solidarnosti, pravde i brige za druge, ove godine ponovo je podsjetio porodicu Kurtović na 19. februar 2020. godine. Tog dana, u terorističkom napadu u njemačkom gradu Hanau, ubijen je i dvadesetogodišnji Hamza Kurtović.

Šesta godišnjica zločina porodicu je zatekla na mjestu gdje gotovo svakodnevno dolaze – na glavnom gradskom groblju u Hanau, pored mezara svog sina. Dijana i Armin Kurtović tu provode tihe sate sjećanja, ali i razgovora o borbi koja traje već šest godina. Sa njima je razgovarao novinar Bato Šišić.

– Prošlo je šest godina od ubistva mog Hamze, ali kao da je sve jučer dešavalo. Borimo se da shvatimo da se Hamza nikad više neće vratiti. A borimo se i sa kompletnom gradskom strukturom koja je stopostotno zakazala kada se sve to dešavalo, kaže Armin Kurtović.

Odmah nakon dženaze započeo je pravnu bitku, uvjeren da se ne radi samo o činu pojedinca, već o ozbiljnim propustima institucija.

– Sve što sam u startu rekao, to se i dokazalo. Da ubica nikada nije smio oružje da ima, da je dvadeset godina telefon bio pokvaren i da su požarna vrata u objektu gdje je Hamza ubijen, bila zaključana. Ljudi to u Njemačkoj ne znaju, nisam ni ja znao, ali sam sada naučio. U Njemačkoj je njihovo tužilaštvo pod kontrolom politike i, to sve legalno. Ministar pravde nazove i kaže to i to se ne smije dirati i, tužilaštvo to ne dira. Sada se stiglo do Ustavnog suda u gradu Karlsruhe, pa ćemo da vidimo šta će oni da kažu na sve to. Ako oni kažu da je sve ok, onda idemo za Strazburg, poručuje.

Na pitanje da li su bili usamljeni u toj borbi, odgovara da su od početka tražili samo istinu i pravdu.

– Nudili su mi mnoge druge stvari, ali mi nismo htjeli da prihvatimo. Da budem konkretniji, kompletan njemački sistem je htio da me potkupi, ali mi porodično to nismo htjeli. Jer šta god da su nam ponudili i bilo šta da smo uzeli niti ja, niti moja supruga ništa nećemo ponijeti na onaj svijet. Ali, ne radi se tu više ni o meni, niti o mojoj porodici, radi se o mom rahmetli Hamzi.

Borba je ostavila teške posljedice i po njegovo zdravlje.

– Od momenta kada je moj Hamza ubijen ja sam doživio tri moždana udara, ostao sam pedeset posto invalid. Ali, nemam mira, ne stajem niti ću da stanem. Samo u prošloj godini smo 150.000 eura dali profesoru, advokatima. To su samo advokatski troškovi, a da ne govorim o našim putovanjima, odlascima, dolascima, ali ja za to ne tražim nikakav novac.

Ističe da su advokati učinili sve u okviru svojih mogućnosti, svjestan da je riječ o dugotrajnom procesu. U početku je, kaže, bilo i zastrašivanja.

– U samom startu je bilo problema, zastrašivanja, poziva, ali to kod mene vode ne pije. Ljuti Krajišnik ide u daljnu borbu i, samo se bojim dragog Allaha i nikog više.

Posebno ga boli izostanak institucionalne podrške iz Bosne i Hercegovine.

– Jako mi je u početku bilo neugodno kada bi sjedio sa porodicama ostalih poginulih i ubijenih, a kada bi oni pričali kakvu su podršku i šta su sve dobili u zemljama porijekla. A, tu su ulice, biblioteke, parkove, spomenike, a sve to je nazvano po njihovoj nastradaloj djeci. A, moj Hamza to nije dobio u BiH. Tražili smo pomoć, a pomagali su nam ljudi kao pojedinci, ali nije ni jedna institucija. Na naš apel za pomoć nije se odzvao niko, kako u BiH, tako isto ni u Njemačkoj.

Porodica ima još troje djece, a borba za pravdu postala je dio njihove svakodnevice.

– Svako od nas liježe i ustaje sa ovom borbom. A, trajat će sve dok pravda ne bude zadovoljena. Kada se pravda zadovolji i mi ćemo konačno porodično da nađemo smiraj.

Kao krajnji cilj navodi odgovornost konkretne osobe.

– Telefon za hitne slučajeve u policiji u gradu Hanau je dvadeset godina bio u kvaru, požarna vrata u objektu u kojem je moj Hamza bio ubijen bila su zaključana. A policija je svojevremeno naredila da se zaključaju. Ta vrata su godinama bila zaključana i svi su znali za to. Hamza nikada nije bio kažnjavan niti se bilo kad vodila bilo kakva istraga protiv njega. Obdukcija njegovog tijela bila je čista, nije bilo ni alkohola ni droge. Cilj mi je da policajac, a mi znamo ko je, koji je naredio da se ta vrata drže zaključana, izvede pred sud i da mu se sudi za takvu odluku. On je još u službi i to je strašno. Tu bi na neki način bio kraj moje borbe i znao bi da sam sve uradio da se pravda zadovolji.

Sjećanje na posljednji susret i danas je bolno.

– On je došao kući, istuširao se, večerao i rekao da on sada ide. Taj kafić je bio u našem komšiluku. Otišao je i to je bio naš posljednji susret na ovom svijetu. Da sam ga barem još jednom zagrlio.

Porodica svake godine u ramazanu organizuje iftar za Hamzu, a tako će biti i ove godine, 5. marta. Očekuju dolazak pojedinih njemačkih političara, policajaca i prijatelja.

Podršku im je pružio i glumac bh. korijena Edin Hasanović, koji je porodicu posjećivao više puta.

– Edin je jedno izuzetno i zlatno dijete. On je dobio glavnu ulogu policajca, istražitelja u jednom njemačkom filmu, seriji „Tatort“. Došao je kod nas kući i tražio dozvolu od nas da tokom svih tih snimanja koristi ime mog sina, ime Hamza. I dok god bude glumio bit će Hamza. Dobio je blagoslov od nas, a uvijek je tu za nas sve dok budemo vodili ovu pravnu borbu.

Na mezaru sina, dok govori o borbi koja traje, Armin Kurtović priznaje da su suze i dalje tu.

– Ni sam više ne znam odakle mi suze, ni kod mene ni kod moje supruge Dijane. Kada pomislimo da smo ih sve isplakali, one se uvijek iznenada pojave. Naši životi su se kompletno promijenili.

Borba za pravdu, poručuje, traje dok god ne bude zadovoljena.