"Ovdje pravde nema" - Bolna ispovijest Klepića koji je sinoć izvršio ubistvo i osvetio sina
Nedim Klepić, 50-godišnjak koji je sinoć u mjestu Karaula kod Travnika ubio 36-godišnjeg Mirnesa Zahirovića, godinama je žalio za ubijenim sinom Ajdinom. Ajdina je ubio upravo Zahirović i za to ubistvo dobio mizerne tri i po godine zatvora.
Sinoć je Klepić odlučio da se osveti, a u međuvremenu se u javnosti dijeli njegova emotivna ispovijest od prije nekoliko godina kada je detaljno opisao kobnu noć u kojoj je ubijen njegov sin.
U pismu se, također, jasno vidi njegovo ogorčenje cijelim događajem, a na kraju je konstatovao kako u našoj zemlji nema pravde.
U nastavku pismo prenosimo u cijelosti:
- M. Klepić, kao i mlađa kćerka A. i mladji sin E. bili su u kući sa mnom tog dana. Moj stariji sin Ajdin je došao iz mjesta Šujica, gdje je privremeno radio kod nekog čovjeka zv. M, te koji mu nije platio zarađeni novac taj dan kad je došao, te ga je isti pozvao u jutarnjim satima da dođe u Šujicu kako bi mu dao zarađeni novac što je Ajdin učinio, te je zajedno sa A.Z. i F.K. otišao u Šujicu.
Tako se moj sin Ajdin vratio kući negdje oko 14 sati, te smo se tu svi zadržali negdje do 20, kada se Ajdin spremio i otišao s prijateljima A.K. i A.G., gdje je Ajdin rekao svojoj majci: "Odosmo ti dovesti mladu", na što je moja supruga odgovorila: "Sretno vam bilo, sine". Tako smo ostali u kući svi zajedno gore pomeniuti, gdje sam ja gledao neki film, moja supruga je vršila pripreme za Bajram i tako smo negdje oko 00:40 otišli svi na spavanje.
Noćni poziv
Tako spavajući, ne znajući koliko je sati, a pretpostavljam da je bilo između pola dva i dva sata ujutro zazvonio je moj mobitel gdje ja ustajem i javljam se na isti gdje sin Ajdin kaže: "Halo, babo, dođi, napao me Mirnes dole". Gdje sam se odmah obukao, a moja supruga je počela da me pita: "Ko te zove u ovo doba, šta se događa?", na što joj nisam htio odgovoriti. Kada sam izašao vani nisam imao kod sebe ključeve od vozila, jer ga je ona bila zaključala te me ponovo pitala ko te zove, na šta sam joj odgovorio da se Ajdin svađa s Mirnesom, te ja tada sjedam u vozilo s namjerom da spriječim svađu izmedju mog sina Ajdina i Mirnesa Zahirovica, te mi nije jasno otkud se oni svađaju, jer su inače bili dobri prijatelji, što znaju svi u našem selu, te ja tako odlazim u pravcu Mirnesove kuće jer sam pretpostavljao da se to desilo kod njegove kuće.
Po dolasku u neposrednu blizinu kuće vlasništva Mirnesovog oca H.Z. ja okrećem svoje vozilo ispred kuće tako da sam okrenut u pravcu svoje kuce. Po izlasku iz vozila, vidio sam svog sina Ajdina kako drži letvu u ruci, te tada čujem Mirnesa kako govori: "Sad ću ja vama pokazat', zapamtit ćete vi mene". U tim momentima sam pokusao da zadržim svog sina Ajdina kako se ne bi više tukli, te sam pokušao da dozovem Mirnesovog oca H. kojeg sam pozivao više puta da spriječi dalju tuču, govoreći mu: "Spriječi to, da nam se djeca ne udaraju pred Bajram".
Odjednom iz mraka sam uočio da trči Mirnes prvi, a za njim i njegova majka Đ. njegov otac H. i dajdža H, te kada sam to vidio ja sam stao ispred svog sina, gdje Mirnes nasrće na mene s namjerom vjerovatno da udari Ajdina, te sam tad samo osjetio toplinu na svom tijelu u predjelu lijeve bočne strane ne sluteći da sam zboden od strane Mirnesa. U tom momentu sam i dalje držao Ajdina, gurajući ga prema automobilu sa željom da se više ne tuku, ali sam tada osjetio slabost od uboda, jer mi je tekla krv koju sam osjetio na svojoj ruci i u tim momentima sam vidio kako su svi gore pomenuti opkolili nog sina Ajdina gdje se isti uspio od njih otrgnuti i bježeći u desno prema automobilu, a oni su se tada počeli povlačiti prema svojoj kući.
Vidjevši sve to, ja sam svog sina Ajdina u tim momentima uspio ugurati u automobil i tako smo krenuli prema kući. Ne govoreći mu da sam ranjen, a ne znajući da je i on, tek po dolasku na krivinu Ajdin mi je rekao: "Babo, izboden sam", te se tada onesvijestio od zadobijenih rana. Kada sam to vidio krenuo sam velikom brzinom prema Z. kući te sam istog tako brzo kroz prozor i pozivao, govoreći mu: "Z. dijete mi je zbodeno, hajde da ga vozimo u bolnicu", na šta su mi prisutni rekli da sam i ja zboden. Ubrzo je Z. izašao iz kuće te smo Ajdina unijeli u njegov kombi i tako smo odvezeni do bolnice u Travniku gdje je meni pružena ljekarska pomoć, ali mi u tim momentima nisu željeli reći da je moj sin Ajdin preminuo od zadobijenih ubodnih rana.
Pobjegao u Njemačku
Nakon šest mjeseci ubica je pušten na slobodu. Javni tužilac u tih šest mjeseci nikad nije pozvao mene i moju suprugu da pričamo o tome, nikad u kancelariji nismo bili kod njega. Kad je trebalo biti glavno suđenje niti su nas obavijestili niti pozvali na suđenje. Tužilac je trebao biti na suđenju, ali je poslao drugu tužiteljicu koja nije imala pojma o slučaju mog sina. Pozvao me je isti tužilac da potpišem papir neki za koji mi nije htio reći za šta je, nit' je dao da pročitam i taj mi je dan rekao da je pušten ubica mog djeteta i da je osuđen samo na tri i pol godine za pokušaj ubistva i za ubistvo.
Ubica moga djeteta je pobjegao u Njemačku, uz pomoć sudija i tužilaštva i uz pomoć svojih prijatelja saznao sam da se nalazi u Minhenu u Njemačkoj. Kontaktirao sam policiju u Minhenu i tako da sam doznao da je uhvaćen od strane njemačke policije koja ga je uhvatila u krađi i trgovanju droge. I tako je prebačen u KPZ u BiH.
On je preuzeo sve na sebe, međutim, u ovom slučaju je učestvovalo njih četvoro, dakle: njegov dajdža koji se nalazi u bjekstvu u Berlinu, njegovi majka i otac! Iz svega možemo izvući da pravde ovdje uopće nema, ne postoji i dokazat ću da je podmićen i sudija i javni tužilac, navodi se u emotivnoj ispovijesti Nedima Klepića koja je objavljena prije nekoliko godina.
