Zlatni septembar, mjesec podizanja svijesti o dječijem raku: Harunova priča treba biti inspiracija za sve nas
Svaki dan je trka za životom, još jednim danom, malo boljim nalazima, boljim prognozama. Koliko neizvjesnosti, iščekivanja, osluškivanja prati borbu za život, znaju oboljeli od karcinoma, ali nažalost ne samo oni. Znaju to i roditelji djece sa onkološkim bolestima. U takvim slučajevima se ne zna kome je teže, djetetu koje je na početku svoga života počelo trčati taj maraton opstanka ili roditeljima koji sa neopisivim strahom, neizvjesnošću i bolom čekaju na cilju.
Teška bolest
Harunu Šabiću su nakon nekoliko mjeseci traganja za dijagnozom doktori u Sarajevu dijagnosticirali osteosarkom. Imao je samo 15 godina. Tek zakoračio u srednju školu, novi “odrasliji” život. Svi snovi o novom društvu, prvim simpatijama, sportskim uspjesima zamijenila je bespoštedna borba za život. Cijela porodica se našla na novim stazama sa samo jednim ciljem da Harun preživi.
- Mi, u Udruženju “Srce za djecu oboljelu od raka”, često kažemo da karcinom nije bolest samo pacijenta nego čitave porodice. Majka je morala dati otkaz jer je došla sa mnom u Sarajevo na liječenje, a otac je živio u dva grada, Zavidovićima, gdje je radio i gdje je ostao moj brat, i u Sarajevu, gdje sam se ja liječio. Tada nije bilo ni roditeljske kuće, pa smo morali unajmiti stan, što je bio dodatni teret našem budžetu. Imao sam dovoljno godina da shvatim da sam teško bolestan, ali nijednog trenutka nisam mislio na najgore. Ustvari, i nemate vremena da mislite o budućnosti, važno vam je samo da pregurate ovaj dan i da sve to što prije završi. Prvo sam primao kemoterapije, a poslije toga su uslijedile operacije koje sam obavio u Italiji jer se u Bosni i Hercegovini nije radila ta vrsta operacije. Bilo je upitno da li će mi uspjeti sačuvati nogu. Nakon operacija sam se vratio na liječenje u Sarajevo na Onkologiju, prisjetio se Harun perioda koji je u potpunosti promijenio tok njegovog života, ali i života njegovih najbližih.Napominje da u to vrijeme nije bio veliki procenat izliječenosti od ove dijagnoze, ali na to se nije obazirao. Najvažnije je da je imao podršku porodice, velikog broja prijatelja, nastavnika iz škole i bliže okoline.
- Nerazumijevanje najviše boli, a toga ima svugdje oko nas, posebno među mladim ljudima. U školi su se trudili da nađu način da ja ne gubim gradivo, polagao sam kada sam mogao, učio sam, a onda bih ponekada čuo kako se priča da nisam bio na ovom ili onom testu. Ljudi ne razumiju da sam ja tada primao kemoterapije, povraćao po 15-20 dana, nisam mogao ustati iz kreveta. Bilo je i nerazumijevanja u periodu kada se nisam smio sastajati sa ljudima, jer sam se morao čuvati svake vrste prehlade, virusa i sl. I meni samom je izolacija teško padala. A posebno je bilo teško nakon završetka aktivnog liječenja koje je trajalo tri godine vratiti se u svakodnevnicu, bez kose, obrva, na štakama. Nikada neću zaboraviti da sam nakon postavljene dijagnoze prvi put bez štaka prohodao na maturskoj večeri, dodaje Harun.
Podizanje svijesti
Harun je danas uspješan mladi čovjek, oženjen, diplomirani pravnik, uvijek na usluzi porodicama oboljele djece. Dio je i MladiCa koji predstavljaju mrežu mladih izliječenih od raka i aktivna su grupa u sklopu Udruženja “Srce za djecu oboljelu od raka”.
- Kroz proces liječenja sam imao podršku Udruženja i poslije završenog Pravnog fakulteta pripravnički sam radio u Udruženju i tu sam i zaposlen. Veoma je važno i višestruko značajno i za djecu koja obole, ali i njihove roditelje, da vide nas koji smo prošli sve to i koji smo danas sretni i korisni članovi našeg društva, kaže Harun Šabić, koji dodaje da je ipak i danas, 13 godina poslije, u grču pred redovne kontrole. Kada se približi taj trenutak, nemoguće je iz glave izbaciti misli šta ako se vrati?
U posljednjoj sedmici septembra će se održati edukativna predavanja za srednjoškolce u saradnji sa Općinom Centar Sarajevo.
