(VIDEO) Zijad živi u selu gdje su mu pobili 29 članova porodice: "Ne mislimo nigdje ići"
Zijad Bačić živi na mjestu na kojem je izgubio sve/ Foto: Andrej Bjeloš
Selo Zecovi kod Prijedora odiše izvanrednom starinom. Čak i 3000 godina p.n.e. tu je tinjao život, o čemu svjedoče tragovi eneolita i ruine drevne gradine. Da je sreće, selo Zecovi bi ostalo poznato kao to – iskopište, kriška historije ili čak turističko naselje. Nažalost, situacija je takva da se njegovo ime vezuje uz jedan od najstravičnijih zločina u modernoj historiji.
Zijad Bačić, povratnik u Zecove, već tri decenije čuva u sebi gorka sjećanja na brutalni pokolj koji je tu počinjen. Tog 25. jula 69 civila je svirepo pogubljeno. Njihova imena uklesana su u spomenik, a njihove priče žive kroz riječi i djela hrabrih ljudi. Bačić je jedan od njih i ne boji se ponovo proživjeti sve kroz razgovor, piše Oslobođenje.
Dešavalo se postepeno – muškarci su prvi odvedeni u logore iz kojih se mnogi nisu vratili. Naoružani vojnici, od kojih su mnogi bili upravo komšije i poznanici, pojavili su se tog julskog dana pred kućom Zijadove strine, u kojoj je boravio s velikim brojem članova porodice:
– Moja strina je prva izašla i kaže – ovdje su sve žene i djeca. On je rekao: „Nema veze, izlazite napolje!“, citirao je maskiranog vojnika.
Zahvaljujući, kako vjeruje, višoj sili, tada četrnaestogodišnji Zijad je izbjegao pokolj:
– Sudbina je bila, ja sam zadnji tražio svoje cipele da se obujem, a oni su svi bili, te žene i djeca, tu u grupi. U onome momentu kad sam se ja obuo i krenuo prema njima, njih dvojica su počeli da pucaju iz automatskih pušaka, prisjetio se:
– Allah dragi nije htio da te noći poginem. Pretrčao sam između žive vatre i sakrio se za tu kuću, i vidim, oni svi leže na toj hrpi, što bi se reklo... Kad su prestali s automatskim puškama, pucao je iz pištolja po tijelima... Vidio sam, brat stariji, on je imao žutu majicu na sebi i bio je naslonjen na jednu šljivu, i kako ga metak pogađa, tako mu i ona majica odskače... Krenuo sam prema pravcu komšije Ibrahima... Vidio sam pred njegovom kućom na klupi sjede njegova kćerka i dvoje djece, naslonjeni jedni na druge...
Cijelo svjedočanstvo pogledajte u priloženom videu. Mimo kamere, Zijad je podijelio još nekoliko detalja oko događaja, kao i oko svog viđenja života i trenutne situacije u BiH.
Srbin me ubio – Srbin me spasio
Nakon što je utekao s mjesta masakra, Bačićev prvi instinkt bio je da potraži pomoć u kući Stojana Stupara, svog školskog druga. Njegova porodica ga je svesrdno primila. Zijad ističe ironiju – „Srbin me ubio, Srbin me spasio...“:
– Iako sam znao da su to Srbi počinili, otišao sam prema srpskoj kući kod komšije Milana Stupara... Oni su mene te noći primili, čuvali me osam dana...
Nažalost, zlotvori su, po svoj prilici, našli način da kazne njihovu dobrotu. Porodica Stupar će kasnije i sama postati meta, te Milan i Stojan Stupar stradaju pod nejasnim okolnostima. Sve upućuje na to da su ubijeni, za šta niko nikad nije odgovarao.
Zijad Bačić živi na mjestu na kojem je izgubio sve/ Foto: Andrej Bjeloš
– On je ubijen poslije mog odlaska, kad sam bio kod njih. Pod nerazjašnjenim okolnostima. I on i otac mu, rekao je sjetno.
Kaže da postoji šansa da je za sve saznala grupa presuđenog ratnog zločinca Ilije Zorića koja je počinila i masakr u Zecovima.
– Nisam bio tu kad su oni ubijeni, ali duboko vjerujem da su, ako su saznali da su oni mene sačuvali... Jer to su bili ljudi – kad su mogli pucati na dijete, njima ništa nije sveto, oni će ubiti bilo koga, zaključio je.
Suočavanje sa stvarnošću
Bačić vjeruje u sistem, ali ne može sakriti razočarenje. Počinioci ovog zločina osuđeni su na ukupno 59 godina zatvora. Mnogi su oslobođeni usljed nedostatka dokaza, a glavni akter, Ilija Zorić, dao se u bjekstvo.
– Ilija Zorić je dobio 20 godina, ali ne zna se ni gdje je ni šta je... Raspisana je i potjernica i sve, ali, što kažu, krije se... Danas čovjek ukrade metar drva i dobije tri godine, a on za 29 žena i djece dobije 20 godina... Kad-tad će i tog Iliju Zorića stići pravda... Kad-tad će i njega uhapsiti i odgovarat će za taj zločin, ubijeđen je Bačić.
Idilično selo krije mračnu prošlost/ Foto: Andrej Bjeloš
Unatoč svemu što je prošao, Bačić odbija da slijepo mrzi. Svaki zločinac, kaže, ima svoje ime i prezime:
– Ne mogu ja reći da su svi krivi. Ako je Ilija ubijao – ubijao je... Meni nije Ilijin sin kriv, Ilijino dijete, ja mu želim svu sreću.
Na svom trnovitom putu ka pravdi upoznao je mnoge ljude sa „sve tri strane“ koji su propatili zbog rata. Trenutna politička situacija ga, kaže, brine, ali ostaje nepokolebljiv u svom antiratnom narativu:
– Nikome taj rat nije dobro donio i svi znamo kako nam je bilo. Ja vjerujem da nikome više nije do toga.
Teško je zamisliti povratak na mjesto neopisive traume, ali Bačić se odlučio suočiti s tim. On i njegova djeca, kaže – ne planiraju nigdje ići.
– To je, vjerujte, neki vid terapije... Ja svako jutro kad izlazim, gledam to mjesto gdje su oni strijeljani... Sva ova mjesta, mi smo se k'o djeca ovdje igrali... Ne bih se mogao zamisliti da negdje drugo živim... Neko kaže da je to neki inat... Nije to inat, ali eto, da se vidi – nije mali broj 29 žena i djece, kaže Bačić.
Borba traje
Uredni i njegovani spomenik mještani su podigli svojim sredstvima. On je jedini testament ovog stravičnog zločina i postao je mjesto „hodočašća“. No, za tijelima voljenih Zijad Bačić i ostali – i dalje tragaju:
– Dosta naroda dođe tu, prouči fatihu, oda počast. Ljepše bi bilo da ih nađemo, da se klanja dženaza, kako je Bog rekao... Taj nam je spomenik sad sve, nemamo ništa drugo... Pogotovo još kad bi bio taj u gradu, djeci... Ali eto, šta je tu je, rekao je, aludirajući na nikada realizovani spomenik ubijenoj djeci Prijedora.
Zbog spomenika u Zecovima i posjetitelja istog, do sela je izgrađen dugi, izvijugani betonski put. Bačić izražava zahvalnost, ali je cijena – kako ističe – prevelika.
– Često puta, ovako kada pričamo, ja kažem da bih volio da je moja mati živa, moja braća i sestra, pa taman da gazimo u čizmama po blatu, priznao je.
Spomenik u Zecovima/ Foto: Andrej Bjeloš
Dok je živ, Zijad Bačić će se nastaviti boriti za glas onih kojima je nasilno oduzet. Slučaj Zecova ostat će gorko upozorenje i svjedočanstvo o bjesnilu i besmislu rata. Postojan, iz istog mjesta u kojem je nekoć izgubio sve, on šalje poruku mira i razuma:
– Dabogda se ne ponovilo nikada nikome više, i to je to.
Prema optužnici, s ukupnog područja Zecova ubijeno je najmanje 150 civila bošnjačke nacionalnosti. Mještani Zecova su zatvarani u zloglasne logore „Keraterm“, „Trnopolje“ i „Omarska“.
Za ovaj zločin protiv čovječnosti prvostepeno su osuđeni Dušan Milunić na 12, Ilija Zorić na 20, Zoran Stojnić na osam, Zoran Milunić na 12 i Ljubiša Četić na pet godina. Radovan Četić, Željko Grbić, Boško i Rade Grujičić, Uroš Grujičić i Rajko Gnjatović oslobođeni su optužbi.
