Žene, mir i sigurnost: Glasovi koji su oblikovali budućnost

Kada su se vodili pregovori u Daytonu, nije bilo žena za stolom. A ipak žene su najviše pretrpjele i sve je imalo najviši utjecaj, uključujući sam Daytonski sporazum na žene. Tako da tada nije uzeto u obzir sve ono što će biti potrebno kasnije, kako bi se rješavale potrebe žena i kako će žene izaći iz rata. Međutim, sada već možemo vidjeti neke promjene i kao što vam je poznato, naime, u Brčko Distriktu i Federaciji, donesen je vrlo bitan zakon koji se odnosi na djecu koja su rođena iz čina seksualnog nasilja i silovanja u toku rata. Tako da majke i djeca imaju sada pravo da traže reparaciju i usluge i da budu priznati na način na koji trebaju biti priznati. Ono što je važno kada govorimo o ženama, miru i sigurnosti, a na tome UN u Bosni i Hercegovine već dugo radi, jeste da žene sjede za stolom i da one definiraju svoja rješenja. Žene su se borile same, ali jednostavno nije to bilo lako u BiH i to je jedno od oblasti i to je upravo program, kako možemo ojačati sve to, kako možemo osigurati da su izvučene pouke, kako budemo dalje radili u BiH, da znamo da žene sjede za stolom, da iznalaze vlastita rješenja i vode zemlju ka naprijed, rekla je dr. Ingrid Macdonald, rezidentna koordinatorica UN-a u BiH, u novoj epizodi Oslobođene u kojoj su proteklog četvrtka gosti govorili o veoma važnim stvarima: o vezi žena, mira i sigurnosti u BiH.

U razgovoru sa dr. Ingrid Macdonald, pa zatim i sa dr. Goranom Čerkezom, pomoćnikom Federalnog ministarstva zdravstva, te Kristinom Jozić, predsjednicom Udruženja "Mreža policijskih službenica", voditeljica podcasta Oslobođena Brankica Ranković je analizirala kontinuirane napore Ujedinjenih nacija, posebno Fonda za izgradnju mira, na održavanju mira, sigurnosti i održivog razvoja u BiH. 

Kako se približavamo 30. godišnjici Dejtonskog mirovnog sporazuma i 25. godišnjici Agende „Žene, mir i sigurnost“ ovo su teme koje oslikavaju današnju stvarnost u našoj državi. Tom prilikom Ingrid Macdonald se osvrnula i žene koje su svoju hrabrost iskazale svojim svjedočenjima pred Haškim tribunalom.

- Ponekad razmišljam o BiH i uvijek kažem, mi učimo od Bosne i Hercegovine. Imamo i lidere i liderke iz civilnog društva koji odlaze udruge zemlje i jednostavno pomažemo im da razgovaraju i da provode akcijski plan i za provedbu rezolucije 1325. Sigurno je bilo zaista jako teško ženama da svjedoče pred Haškim tribunalom i Međunarodnim sudom pravde. Jednostavno, bez njihovog svjedočenja ne bi bilo uspjeha u kaznenom progonu i u suđenju. I time je stvoreno jedno presedentno pravo, primjer koji se koristi i drugdje u svijetu. Zahvaljujući ženama koje su svijet učinile bezbjednijim za svakoga, rekla je Macdonald.

Međutim, ono što je jedan od problema s kojima se BiH neprestano suočava jeste što se još uvijek suočava s dosta nestabilnosti zbog čega stalno rangira veoma nisko na indeksu mira. I to je problem s kojim se različite inicijative za izgradnju mira u BiH suočavaju dok nastoje pomoći socio-ekonomskom razvoju države.

- Još uvijek postoje podjele. Svaki put kada govorimo o nestabilnosti, kada se ona pojačava, BiH pada na tom indeksu i svaki put jako puno gubi zbog te nestabilnosti i u ekonomiji. Politička nestabilnost, nemogućnost pomirenja, nemogućnost izgradnje povjerenja je nešto što je itekako utječe na socio-ekonomsko stanje. 36% žena je aktivno, u radnoj snazi. To je najniži postotak. Znači da ekonomija pati zato što nema upravo ogroman dio radne snage na radnim mjestima, zato što žene ostaju kod kuće. Tako da trebamo vidjeti na koji način može se više žena zaposliti i kako će se one suočavati sa traumom koju su doživjele i kako bi postale jednostavno dio društva, istakla je Macdonald.

Kristina Jozić, predsjednica Udruženja „Mreža policijskih službenica“ ističe kako se još uvijek može čuti upravo to da je policija “muško zanimanje”, ali ona naglašava da to apsolutno nije muško zanimanje, nego samo zanimanje u kojem trenutno dominiraju muškarci.

- Ono što je posebno bitno naznačiti je da se, nažalost, iako smo mnogo napretka napravili, još uvijek u praksi dešava da se unutar policijskih struktura poslovi nerijetko dijele na muške i ženske. Pa tako se, ne znam, ženama daju neki poslovi svojstveniji ženama, ne znam, da pišu zapisnike, slažu registratore i tako dalje, upravo zbog predrasude, da su žene uredne i da lijepo pišu. Tako da mnogi su ti primjeri u policijskim strukturama gdje se ženama dodjeljuju određeni poslovi zbog predrasude da bi ih osoba ženskog pola bolje uradila, ali vi tako u praksi nikada nećete postići dobre i prave rezultate jer potrebe ne smiju i ne možemo dijeliti po spolu nego isključivo po ličnim kompetencijama pojedinaca i pojedinki, rekla je Jozić.

Zatim se osvrnula na statističke podatke o zastupljenosti žena u policijskim strukturama koji otkrivaju tužnu istinu prethodno izrečenih redova.

- Trenutno u policijskim strukturama u BiH na svim nivoima imamo oko 9% policijskih službenica. Vi znate da je u skladu sa zakonom o ravnopravnosti spolova najmanje 40% manje zastupljenog spola da bi se mogli govoriti o ravnopravnosti spolova. Međutim, ono što je još više zabrinjavajuće jeste što nemamo čak ni 9% na rukovodnim pozicijama. Dakle, najveći broj žena u policijskim institucijama u BiH nalazi se na nižim pozicijama. Što idete više prema gore, sve je manje žena. Poznato je da imamo 16 policijskih organa, da nemamo ni jednu direktoricu ni komesarku. Ono što je isto bitno istaći jeste da se taj broj, procenat, jako polako mijenja, dodala je.

Kristina Jozić, predsjednica Udruženja „Mreža policijskih službenica“ ističe kako se još uvijek dešava da se unutar policijskih struktura poslovi nerijetko dijele na muške i ženske

Ipak, naglasila je da postoje određeni pozitivni pomaci. Udruženje Mreža policijskih službenica često organizira edukacije za žene, muškarce i rukovodioce, te dodaje kako je prije deset godina, ili čak prije pet ili šest godina, bilo nezamislivo da muškarci prisustvuju događajima na temu ravnopravnosti polova, a kamoli direktori i rukovodioci, a da su danas tu. Zatim se osvrnula zašto zašto nam trebaju žene upravo u tim organima: u mirovnim snagama ili u bilo kakvim policijskim misijama.

- Odgovor na to pitanje je poprilično jednostavan. Dakle, koliko često su imali priliku čuti da je policija ogledalo društva? Da policija treba da služi građanima? U jednom demokratskom sistemu, policija treba da odražava svu raznolikost društva kojem služi. Pa u tom kontekstu, ako mi u našem društvu imamo 50% žena, kako da mi odgovorimo na sigurnosne potrebe i žena, i djevojčica, a bez da uzmemo u obzir žensku perspektivu? Muškarci i žene imaju različite sigurnosne potrebe. Ako gledate na problem sigurnosti, samo iz ugla muškaraca vidite ovako pola slike, kao da gledate samo jednim okom, rekla je Jozić.

Zatim se osvrnula na pitanje Rezolucije 1325 "Žene, mir i sigurnost" rekavši kako je to prva rezolucija u historiji čovječanstva koja je decidno rekla da je žena ključna u sprječavanju sukoba i osiguranju mira.

- Ta konvencija, rezolucija je usvojena 2000. godine. Znači, to je relativno svjež dokument, meni je bitno, a to je da u BiH je zakonodavstvo prepoznalo značaj i ulogu žena u sektoru sigurnosti, i mi imamo i zakon o ravnopravnosti spolova, i prateće gender-akcione planove, imamo i Rezoluciju 1325, trenutno je u fazi usvajanje četvrtog akcionog plana koji jasno predviđa poduzimanje mjera i radnji, kako da se poveća broj žene u policijskim strukturama, a posebno na mjestima donošenja odluka, a upravo kroz ovaj segment adekvatnog odgovora na sigurnosne potrebe cijelog društva, što uključuje i žene i djevojčice. Znate kakav se još problem ovdje nameće? Imate, recimo, sektore gdje imate jednu ili dvije žene. I onda su one u situaciji, ako naprimjer rade baš u kriminalitetu, da su one prebukirane jer one stalno moraju da idu na teren. Jer vi, ako imate pretrese u porodičnim domovima, vrlo često se tamo zateknu i ženske osobe i djece, tako da imate problem da ako negdje imate jednu ili dvije žene da su one toliko opterećene da one ne mogu da stignu. S druge strane, kada vam bilo koja osoba pristupi u policijski organ da prijave određeno krivično djelo, vi biste trebali imati na raspolaganju muškarca i ženu. A i u kontekstu LGBT osoba i manjina. Dakle, kao što sam rekla na početku, policija treba da reflektira društvo i to je ono čemu mi težimo, zaključila je ona.

Dr. Goran Čerkez, pomoćnik Federalnog ministra zdravstva ističe da žene zauzimaju određene rukovodeće uloge, ali često to nisu ključne pozicije poput generalnog direktora. Ipak, žene su često bolji komunikatori i medijatori te imaju duboko razumijevanje zdravstvenog sistema, s obzirom na to da su prošle kroz iste obrazovne procese kao i njihove muški kolege.

Čerkez je u razgovoru sa Brankicom govorio i o traumama i psihološkom zdravlju i tome koliko je ono potrebno. 

- Po nekim istraživanjima projekcija je bila da u BiH živi preko 1.200.000 ljudi koji su doživjeli traumu rata. Pazite, to znači da mnogi od tih ljudi žive sada u porodicama, imaju svoju djecu. Zato je jako važno da mi o tome i govorimo, da govorimo o mehanizmima samozaštite kad govorimo o mentalnom zdravlju. Mi smo imali određene, recimo, aktivnosti koje su se radile u obrazovnom sistemu, pa ja ću reći tu je bilo samo par muškaraca, većina su bile žene. Sve su pretrpjele samo-sagorijevanje i visok nivo stresa, osim jedne osobe, jednog muškarca, a taj muškarac je bio psiholog u školi.

Čerkez je prije svega istakao kako je u Evropi i drugim zapadnim državama privilegija imati svog psihologa

Čerkez je i adresirao brojne stigme i razmišljanja o traženju pomoći od psihologa koji su se ustalili u našem društvu zbog kojih mnogi ljudi, i muškarci i žene, izbjegavaju javljanje centrima za mentalno zdravlje, a imaju problema. Čerkez je prije svega istakao kako je u Evropi i drugim zapadnim državama privilegija imati svog psihologa.

- Sva ozbiljna zanimanja, teška zanimanja, bez obzira da li ste menadžer, da li ste sportista, da li rukovodite nekim manjim ili većim brojem ljudi, imaju svoje psihologe. Psiholog nije pitanje bolesti. Psiholog je neko ko će nas poredati, pomoći da nas posloži, jer mi često u toj frci izgubimo redoslijed. A drugo, mi moramo posmatrati djecu. Mi ne možemo u školama samo prenositi znanja. Mi moramo posmatrati djecu jer je to jedan metod nekada da vi dođete do izvora problema koji je upravo u porodici, istakao je Čerkez.

Na pitanje je li zdravstvenim radnicima, odnosno svima u zdravstvenom sektoru koji se bave ovim teškim temama, također potrebna briga o njihovom mentalnom zdravlju, Čerkez je rekao da nema sumnje u to da je potrebna.

- Apsolutno. Imamo praktičan primjer iz vremena COVID-a. Mediji su bili jako izloženi, a zdravstveni sistem pod velikim pritiskom. Mi smo pozivali ljude da im pružimo psiho-socijalnu podršku, ali odaziv nije bio velik, uglavnom zbog straha i stigmatizacije. Čini mi se da bi situacija bila bolja ako bi ljudi mogli otići na bliža mjesta, npr. iz Sarajeva u Visoko ili iz Konjica u Sarajevo, jer bi tada osjećali manju stigmu. Trebamo još puno raditi na razbijanju stigme. To nije samo problem Bosne i Hercegovine, već i Evrope. Mentalno zdravlje je jedno od najvažnijih pitanja trenutno u EU, zaključio je Čerkez.

Projekt „Žene vode na putu mira i sigurnosti u Bosni i Hercegovini” zajednički implementiraju UN Women, IOM, UNFPA, u ime Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini. Projekat je finansijski podržan od Fonda za izgradnju mira generalnog sekretara Ujedinjenih nacija.