Vršnjačko nasilje sve nasilnije i brutalnije u BiH: Je li primarna odgovornost na roditeljima i starateljima?
Vršnjačko nasilje u našoj zemlji ne jenjava. Čini se da su djeca sve više nasilna, ali i brutalnija. Prema ranije dostupnim podacima UNICEF-a, čak 55 posto djece u Bosni i Hercegovini iskusilo je neki oblik nasilja u školskom okruženju, a 70 posto slučajeva vršnjačkog nasilja ostaje neprijavljeno. Prof. dr. Sarina Bakić, sociologinja sa Fakulteta političkih nauka UNSA, smatra da su djeca izložena nasilju svakodnevno – i u cyber prostoru i izvan njega. Nasilje je, naglašava, ozbiljan problem.
Drugačiji idoli
- Svjedočimo različitim oblicima neprimjerenog ponašanja poput verbalnih napada, prijetnji, širenja lažnih informacija, kreiranja i proizvodnje vizualnih sadržaja nasilja, bullyinga i cyber bullyinga. Sve više je djece izloženo raznim vrstama nasilja, od filmova, serija, različitih sadržaja popularne kulture, a djeca i mladi ljudi su sve više nezadovoljni današnjim životom u kojem su prepušteni sebi. Odgovornost i prevencija leže u više segmenata društva, smatra naša sagovornica.
Važnu ulogu imaju i porodice i škole, pa i lokalne zajednice, te mediji i šire društvo. Isključiva odgovornost nije na jednom segmentu niti je svaki segment podjednako odgovoran.
- Primarna odgovornost je na roditeljima i starateljima. Oni moraju konstantno raditi na tome da stvaraju sigurnu sredinu za svoju djecu, tako što će prvenstveno aktivno učestvovati u životu djece i pratiti njihove aktivnosti, naročito u cyber prostoru. Na drugom mjestu su obrazovne institucije, koje također imaju veliku ulogu u stvaranju sigurnog okruženja za djecu i mlade, ali i vrlo veliku ulogu kada je u pitanju prepoznavanje vršnjačkog nasilja i intervencije, kaže prof. dr. Bakić.
Ističe da je, kada je riječ o vršnjačkom nasilju, nužno povećati ulogu i odgojnih centara, educirati djecu, roditelje, nastavnike, te raditi što više na programima sigurnosti i aspektima psihološke i socijalne podrške. U prevenciji vršnjačkog nasilja, kao vrlo ozbiljnog problema koji se širi, važnu ulogu imaju i lokalne zajednice koje u saradnji sa obrazovnim institucijama, roditeljima, udruženjima, mogu kreirati ozbiljnije strategije borbe protiv vršnjačkog nasilja.
- Nažalost, našoj djeci su, za razliku od ranijih generacija, uzori i idoli drugačiji i proces identifikacije se odvija drugačije. Imamo stanje opšte konfuzije kada je u pitanju ono što danas čini sistematski sadržaj kulture u BiH, a intenzitet djelovanja vrlo problematičnih sadržaja je itekako velik. Mladi i djeca kopiraju određene vrste ponašanja koje ne bi trebale biti prihvatljive i te vrste ponašanja itekako u sebi nose nasilje, ističe prof. dr. Bakić.
Mr. sci. Nermina Vehabović-Rudež, psihologinja i psihoterapeutkinja, ističe da je vršnjačkog nasilja uvijek bilo.
- Međutim, to se drugačije tumačilo i nije se pridavala velika pažnja. Mnogi će sada, kao odrasli, govoriti, svjedočiti o tome da su bili maltretirani od svojih vršnjaka i da nose određene vrste trauma iz tog perioda. Sada je to vidljivije, kaže mr. sci. Vehabović-Rudež.
Smatra da je važno znati razliku šta je to vršnjaško nasilje, a šta vršnjački sukob.
- Vršnjačko nasilje je ponašanje kojim neko ima namjeru da naudi drugoj osobi, mora trajati određeno vrijeme, te mora postojati razlika u moći. Dijete koje je žrtva onda emituje određena ponašanja poput gubitka samopouzdanja, žali se na bolove u stomaku, glavi, izbjegava odlaske u školu, druge vršnjake. Međutim, i dijete koje izvršava nasilje također ima određeni problem i to je ono što profesionalci u školama, a i mi psiholozi u centrima za mentalno zdravlje, u savjetovalištima, moramo razumijevati, kaže naša sagovornica.
Vršnjačko nasilje može biti psihološko ili fizičko maltretiranje, iznuđivanje novca, seksualno maltretiranje, dodirivanje, a odvija se duži period. Vršnjački sukob odvija se između dvije strane jednake moći i završava na jednom incidentu. Mr. sci. Vehabović-Rudež upozorava da se ne radi dovoljno na prevenciji. A nije dovoljno ni samo držati predavanja djeci o vršnjačkom nasilju – jer djeca to već sve znaju.
- Pojava vršnjačkog nasilja u školi može mnogo da govori o tome da djeci nešto treba, da su ugrožena, da način na koji se ponašaju i roditelji i odrasli prema njima možda nije najadekvatniji, ističe naša sagovornica i dodaje da su brojni uzroci vršnjačkog nasilja.
Jedan manji segment uzroka može ležati i u samim crtama ličnosti djeteta.
- Uzroke možemo tražiti i u odgojnim metodama, “helikopter” roditeljstvu, prezaštitnički nastrojenim roditeljima, nasilnim roditeljima, odnosno strukturi u porodici. Svakako, ne smije se zanemariti ni okolina, a tu navodim i društvene mreže i ono što djeca tamo gledaju, objašnjava psihologinja i psihoterapeutkinja.
Naglašava da je važno prepoznati sve segmente i elemente nasilja, ali su jako važni međuljudski odnosi, ono što se priča kod kuće i u zajednici. Maltretiranje i nasilje se ne smiju ignorisati.
- Djeca koja su žrtve nasilja jednako imaju problem kao i djeca koja su počinioci. Tu je i još jedna kategorija djece – ona koja su bila žrtve, pa su krenula u napad, ohrabrila se da vrate. Sve te tri kategorije trebale bi da dobiju podršku i pomoć psihologa, stručnih službi, ali podršku i pomoć trebaju dobiti i njihovi roditelji. A u školama bi se trebalo govoriti o emocijama, o komunikaciji, o saradnji, o načinima rješavanja sukoba, objašnjava mr. sci. Vehabović-Rudež.
Snaga prevencije
Problem se prvo treba pokušati riješiti na nivou škole. Prevencija kreće od roditeljskih postupaka i učenja. Važno je prepoznati problem kod djeteta, ne minimalizirati nasilje, ali i ne preuveličavati situaciju. Senzibilizacija je jedan korak, ali on sam ne rješava problem. Aktivnosti se moraju poduzimati sistemski, mora se raditi na emocijama, na međuljudskim odnosima.
- Mi smo model djeci. Ako mi stalno pričamo o sukobima, o tome kako nekog treba uništiti, govorimo o maltretiranju drugih ili ako roditelji trpe na radnom mjestu, pa to pričaju ili ispoljavaju kod kuće, djeca to slušaju i emituju kasnije. Mi se moramo prvo posvetiti nama samima kako bismo mogli pomoći našoj djeci, poručuje naša sagovornica.
