(VIDEO) Zašto smo sve više imuni na tragedije? - Pokazujemo simpatiju, ali ne i empatiju

Prvi dan šok. Drugi je dan žalosti. Treći dan je već rečenica “težak je život, idemo dalje”. Sjećate li se Donje Jablanice? Koliko nas, unatoč silnoj navali informacija, danas tačno zna koliko je ljudi izgubilo život nakon poplava i navale kamenja u Jablanici? Koliko nas, nakon što smo donirali dvije marke preko pomozi.ba i izrazili žaljenje i zabrinutost na društvenim mrežama, zaista i dalje razmišlja o žrtvama? Koliko nas će i koliko vremena, uz svakodnevne obaveze, stići razmišljati o žrtvama tragične nesreće u Novom Sadu?

Nema se vremena

Koliko možemo odvojiti vremena da promišljamo i kvalitetno analiziramo kako dječak od 14 godina može biti terorista? Koliko možemo odvojiti vremena i aktivno se zalagati za prevenciju i obrazovanje kako bismo iz tragedija nešto naučili? Sociologinja Mirjana Čeko postavlja pitanje da li smo izgubili sposobnost suosjećanja i borbe za bolje?

- Mislim da treba da tu postavimo ključno pitanje, a to je da li je to zapravo naš najveći poraz. To da smo, okruženi tragedijama, počeli da gubimo sposobnost da se borimo za bolje, i sposobnost i želju. Dakle, taj gubitak osjećaja za druge, uslovno rečeno, gubitak empatije, nije samo posljedica, mislim da je to i izrazito opasna osnova na kojoj stagnira svaka mogućnost promjene i napretka, navodi Čeko.

Žrtve, one ratne. One najviše ostaju u fokusu. I u medijima i u politici. O njima će se pričati i 30 godina ako treba. Jer one su sredstvo u pravljenju sukoba i dobijanju političkih poena. Žrtve tragedija su, ipak, dugoročno manje iskoristive.

Paralelni sistem

Sociolog Sead Pašić za Oslobođenje kaže da je sistem vrijednosti srušen i uspostavljen je drugi, paralelni, koji je kolektivni i u kojem nema mjesta za individualne tragedije niti katastrofe onih drugih.

- Stepen otuđenja je toliki da smo izgubili ne samo pomisao već i mogućnost empatije. Pokazujemo simpatiju, ali rijetko ili nikad empatiju, ocjenjuje Pašić.

A Gaza? Znate ono mjesto gdje svaki dan na brutalan način hiljade i hiljade ljudi umiru, među kojima i ogroman broj djece. Nakon početne ljutnje, humanosti i solidarnosti, kampanja na društvenim mrežama, hiljade mrtve djece nakon kratkog perioda postaju novo normalno. Zašto smo sve više imuni na tragedije? Odgovor se čini jednostavnim. Emotivni odbrambeni mehanizam. Borba za preživljavanjem. Ili jednostavnije - Život ide dalje.