(VIDEO) Milomir Kovačević Strašni: U Sarajevu se živjelo 24 sata dnevno, vazda se imao para
Kovačević: Živjelo se 24 sata dnevno/Screenshot/
Milomir Kovačević Strašni postao je gotovo sinonim za fotografije ratnog Sarajeva, On nije samo ratni reporter, nego i čovjek koji je tokom čitave karijere u sebi uspijevao pomiriti strastvenog reportažnog fotografa koji je akter u svijetu koji ga okružuje, ali i autentičnog umjetnika.
U novom izdanju podcasta U kontru Dragan Markovina je s njim razgovarao povodom otvaranja njegove izložbe "Djeca rata, ljudi mira", koja je do 3.aprila bila postavljena na Akademiji likovnih umjetnosti u organizaciji Muzeja ratnog djetinjstva. Pričali su o tome je li mu se bilo ko od gradskih, kantonalnih ili federalnih vlasti ili institucija obratio da smjeste i adekvatno prezentiraju njegovu bogatu arhivu žive istorije Sarajeva, koja osim ratnih sadrži i puno predratnih fotografija, s posebnim naglaskom na cikluse posvećene prvim višestranačkim izborima i mitinzima za mir. Odgovor na ovo pitanje je bio nažalost negativan.
Pričali su i o njegovom životu u skromnom stanu u Parizu, o ljudima i kafanama u koje u tom gradu zalazi, o noćnim slikama tog grada, o tome koju muziku sluša dok razvija fotografije, zatim i o tome zašto nije uživo pratio Olimpijadu, te kako je posljednjeg dana u kadar uhvatio olimpijski balon.
Razgovarali su i o njegovom ciklusu posvećenom grobljima, o tome gdje i u kojim uslovima boravi kad je u Sarajevu, pa i o tome kako mu u životnom i društvenom smislu izgleda današnje Sarajevo u usporedbi s onim iz osamdesetih godina i s početka devedesetih.
Odem u publiku
- Razlika je ko nebo i zemlja. Onda je stvarno bilo neko ludilo. Da li je to tako pred sve velike nevolje, ne znam. Onda skoro da nismo ni spavali. Živjelo se 24 sata dnevno. Vazda se nekih para imalo. Svake subote je bio minimalno jedan koncert. Dolazili su ljudi iz cijele Jugoslavije, koja je ipak bila ozbiljna država, ozbiljno tržište, a Sarajevo je bilo jedan od kulturnih i muzičkih centara. Na svaki koncert se išlo. Moglo se, kazao je Kovačević.
Opisao je i kako su izledali njegovi odlasci na koncerte.
- Ja kad uđem, mene je više publika interesovala. Odem malo i na binu, ali to mi je bilo dosadno, jer to nisam radio ni za jedne novine, ni za koga. Onda odem malo u publiku. Poslije se ode negdje dalje, dodao je Kovačević.
Kovačević: Roditelji me nekada danima nisu vidjeli/Screenshot/
Pričao je Strašni i kako je organizovao izložbe u Sarajevu.
- Recimo, kada je Veso otvorio Crvenu galeriju. Onda sam i ja imao svoju galeriju. Veso onda samo dođe i kaže: "Hajde, kakvu ćemo izložbu napraviti". Imao sam pravo da pozovem svoje prijatelje i samo na kraju potpišem nota račun. To je super bilo. Tada sam bio preaktivan, ali se i dešavalo dosta stvari. Pa je bila izložba Međugorje, pa su bili Zatvori, pa su bili Grafiti, pa su bile Horde zla, pa su bile fotografije sa koncerta, sa bine, pa onda publika... Milion nekih stvari što sam tada radio. To je bilo super. Za dva do tri dana se sve dogovorimo i odmah izložba visi, sve bi bilo organizovano, ispričao je Kovačević.
Dragan Markovina/Screenshot/
Kaže kako se znalo desiti da danima ne dolazi kući.
- Mi smo sebi i kino pravili u Cedusu. Bilo je ludilo. Spava se negdje u gradu. Roditelji me kući nikada ne vide, ili dođem u dva, u tri ujutro, a već u sedam ili osam "noga". Radio sam u novinama, u Asu, a to je tek ludilo bilo. Nije bilo odmora. Kad se pije, pije se, kad se izlazi izlazi se, ali kad se radi onda se radi 24 sata. Nije bilo ono: "Odoh ja malo sad kući odmoriti", nego je bilo: "Mrš tamo u mrak, u laboratoriju, razvijaj". Sad nema ljudi. Ranije mi je do čaršije trebalo sat do sat i po. Sve šega, vic... Bilo je kao u filmu Amarkord. Svi su bili veseli. Sada je drugačija klima, drugačije je sve, rekao je Kovačević.
Rat u Sarajevu
Nakon ovakvog opisa predratnog Sarajeva jedno pitanje se samo po sebi postavlja. Ako je sve tako dobro bilo dobro, kako je onda izbio tako krvav rat.
- Ah, kako? Kako se Ukrajina dogodila, pa nikom ništa? Kako se dogodila Sirija, pa nikom ništa? Ali nije se moglo onako živjeti vječno, morala se cijena platiti. Onaj stari sistem je bio na zalasku. Već je bio iscrpljen. Ovi sa zapada su dosta "burgijali" da se sve to promijeni, da vjerovatno na svoj mlin vodu nanesu, a ljudi ovdje nisu baš bili svjesni svega, ili jesu, tako da je to u jednom momentu samo eksplodiralo. U suštini neke se stvari ponavljaju. Vidimo to sa granicama. Vraća se sve 100 godina unazad, nekim pričama, istiorijama... Ljudi ne žele da žive u budućnosti. Ljudi putuju na Mjesec, na Mars, otkrivaju sazvježđa daleka milionima svjetlosnih godina, a mi se vraćamo unazad. Nije to moglo na dobro, zaključio je Kovačević.
Sve naše podcaste možete gledati na www.podcastoslobodjenje.ba.
Ostale epizode i sve drugo vezano za podcast U kontru sa Draganom Markovinom možete pronaći OVDJE.
