(VIDEO) Kultura protesta u BiH je na izdisaju: "Šansu smo propustili 2013. i 2014."
Kultura protesta u našoj zemlji čini se da je gotovo na izdisaju, a protesti i bojkoti vrlo brzo izgube brojnost ili pak bivaju oskrnavljeni kada ih preuzmu ili pokušaju preuzeti grupe bliske različitim političkim strankama u našoj zemlji. Građani se rijetko odazivaju protestima.
Sa druge strane, u susjednoj Srbiji studenti već mjesecima održavaju mirne proteste širom zemlje. Od zahtjeva ne odustaju, a bez obzira na to dijelili ili ne stavove sa srbijanskim studentima, svima nama drže životnu lekciju. I studenti u Bosni i Hercegovini odlučili su tražiti promjene na ulicama.
Mnoštvo razloga
Neformalna grupa studenata Hoće l’ ta promjena pokrenula je niz protesta u našoj zemlji. Na ulicama su bili u februaru, 1. marta i na Dan žena, a u aprilu su održali dva protesta. Traže odgovornost za stravične i katastrofalne oktobarske poplave i odrone u kojima je život izgubilo 27 naših sugrađana, a žrtve su i dvije nerođene bebe. Posljednje subote u aprilu studenti neformalne grupe pozvali su građane na nove proteste. No, odziv je bio izrazito mali. Ipak, studenti su poručili da od zahtjeva neće odustati, pa ćemo ih na ulicama viđati i u narednim mjesecima. Osudili su i napade na studente u Srbiji.
“Za ovakvu brutalnost nema opravdanja. Solidarno uz sve povrijeđene!”, poručili su studenti neformalne grupe HTP.
Profesor Asim Mujkić kaže da povoda za proteste kod nas ima u izobilju - od korupcije političkih elita, preko femicida, trgovine djecom, nepodnošljive lakoće s kojom prihvaćamo gubitke ljudskih života u nepogodama iza kojih stoje ljudska pohlepa, profit i predatorsko poduzetništvo, predatorsko rudarstvo i energetika.
- Ali, bojim se da je ovo naše 30-godišnje stanje ni rata ni mira, gdje se vlast dobija uglavnom kroz kampanje zastrašivanja, uzelo danak među našim stanovništvom. Nakon odlaska oko 600.000 radno sposobnih ljudi u proteklih deset godina, nepovratno je načeta zdrava supstanca, kritična masa stanovništva koja bi promjenu mogla iznijeti na svojim plećima. Mislim da smo šansu da iznutra i odozdo nešto kao građani učinimo propustili 2013. i 2014, nakon čega je otpočeo masovni egzodus našeg stanovništva. U dodatku etnonacionalno podijeljen prostor samom svojom strukturom parcijalizira i usitnjava svaku građansku inicijativu kojoj se odmah učitava etnički, a potom i politikantski predznak. Ova situacija je idealna za autokrate, ističe profesor Mujkić.
Naravno, podvlači naš sagovornik, ne treba dići ruke i zato cijeni svaki protest, bez obzira na brojnost, jer pritisak treba vršiti na sve načine. U društvenim procesima nikada se ne zna koji događaj može poslužiti kao okidač za šire proteste. Primjer je Srbija.
- Upravo ono što se dešava sa studentskim pokretom u Srbiji može da nam da nadu da jedno društvo ništa manje od nas zatrovano nacionalizmom, premreženo dubinski korupcijom, gdje se ostvarila gotovo totalna kontrola nad medijima i ostalim institucijama, može uzvratiti udarac. Protest je uspješan kada se strah transferira s građanina na vlastodršca i to je upravo slučaj u Srbiji ovih mjeseci. Važna je u svemu tome uloga univerziteta, kao mjesta gdje se, po pravilu, nalazi najviše ljudi s kritičkom sviješću, ali i studenata, mladih ljudi kojima nije tako lako pripisati zle namjere, korupciju, izdaju nacionalne stvari i ostalo, što je uobičajeni repertoar vladajućih, ističe profesor Mujkić.
Historija neposlušnosti
Kaže da, nažalost, vrlo slično situaciji kod nas, otvoreni prostor za proizvodnju novog političkog tijela, koji su hrabro, svojim tijelima i demokratskim postupcima otvorili studenti, već šesti mjesec zjapi prazan. Gotovo im se niko ne pridružuje.
- Studenti su još sami i malo ih već bole ramena od tapšanja. Moraju im u pomoć uskočiti i drugi segmenti društva. Potreban je, recimo, dobar opći generalni štrajk, da cijela zemlja zastane i da poruka koju pokušavaju reći studenti sada snagom društvenog zvučnog topa otpočne sa proizvodnjom nove društvene stvarnosti, kaže profesor Mujkić.
Ističe i da je gotovo uvijek slučaj s građanskim protestima bilo gdje da postoje neke neostvarene samozvane vođe koje bi rado pravednički gnjev i pozitivnu energiju usmjerile na svoj mlin i u pravcu svog sitnog šićara.
- Studenti u Srbiji tome su doskočili svojom horizontalnom, bezliderskom organizacijom i to je penicilin za takve avanturiste. Mi smo isti takav pristup pokušali širom Bosne 2014, ali problem s našim protestima je bio što je izostala podrška studenata, što nas dovodi do drugog pitanja, naime, u kojoj mjeri su naši univerziteti usisani u tehnologiju etnonacionalističke vladavine. U kojoj su mjeri stvarna mjesta društvene kritike, a u kojoj su transmiteri vladajuće ideologije i legitimatori sadašnjeg poretka, ističe profesor Mujkić.
Edvin Kanka Ćudić, koordinator UDIK-a, kaže nam da se u BiH zapravo nikada nije razvijao građanski aktivizam.
- Većina takvih aktivnosti iz prošlosti je bila kratkoročna i bez velikog odjeka. Civilno društvo je poteklo iz humanitarnih organizacija. S druge strane, Beograd ima historiju građanske neposlušnosti. Odnosno, organizovanja protesta. Sjetimo se studentskih pokreta 1968, potom i antiratnih protesta. To je bio centar nekadašnje države i decenijama je okupljao najbolje ljude od Triglava od Đevđelije. Mi smo iscrpljeni korupcijom, međusobnim nepovjerenjem, etničkim apathejdom, podijeljenom državom. Ono što se događa u Sarajevu, može da ima mali ili nikakav odjek u Banjoj Luci ili Mostaru, kaže Ćudić.
Ističe kako se nerijetko događa i da političke stranke koriste građane za svoje interese, pa ćete često na takvim događajima vidjeti ljude bliske političkim strukturama.
Profesor političke i kulturne sociologije sa UCL-a Eric Gordy ističe da su građani BiH većinu vremena tolerantni i popustljivi, ali da je bilo trenutaka vrlo velikih razmjera i trajne mobilizacije. Objašnjava da su razlozi zbog kojih se ljudi općenito konformiraju i razlozi zbog kojih se ponekad pobune u osnovi identični.
- Osnovna činjenica, koja je u osnovi svih ovih aktivnosti, jeste da formalno-pravne institucije ne funkcionišu, a ljudi nisu u mogućnosti da dobiju pristup dobrobitima društva. Umjesto toga, zaposlenje, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, dobijaju kroz neformalne mreže. Mnoge od ovih mreža mogu nastati na spontan način kada komšije i rođaci pomažu jedni drugima, ali vremenom su postale dominantne kroz političke stranke, objašnjava profesor Gordy.
Neformalna mreža
Ljudi vide sistem neformalnih mreža na svakodnevnom nivou. Većina građana, kaže prof. Gordy, vjerovatno ne odobrava takav sistem i smatra ga korumpiranim, ali se u isto vrijeme osjeća obaveznim da ga se pridržava. A razlozi zašto izlaze na proteste proizlaze iz istog znanja i razumijevanja. To smo, kaže, vidjeli u BiH kada je paraliza političkih institucija onemogućila djetetu da dobije dokument koji je bio neophodan za putovanje u drugu državu radi hitne medicinske pomoći. To vidimo i sada u Srbiji. Ocjenjuje da protesti nisu proizveli dugoročne posljedice u osnovi zbog jednog od dva razloga: ili su stranke na vlasti uspjele zastrašiti demonstrante ili je energija protesta predata vodstvu, a zatim je nakon kratkog vremena napustila temeljnu motivaciju za protest.
