(VIDEO) Ćiro Mandić otkriva: Kako je jedna kuća u Orebiću pomogla u snimanju Nadrealista
Ćiro Mandić: Između svake dvije epizode smo radili po jedan ili dva skeča
Miroslav Ćiro Mandić jedan je od onih ljudi koji su predstavljali duh prijeratnog Sarajeva i izgrađivali kulturni identitet tog grada, što se i danas iz svake njegove rečenice i načina govora vidi. Čovjek je to koji je završio scenarij na Columbija univerzitetu u New Yorku, koji je snimio kultne filmove Brak radnika i Život radnika, ali i drugu, najbitniju sezonu Top liste nadrealista.
U rijetko iskrenom, na momente i dirljivom razgovoru, on I Dragan Markovina pričali su o njegovom iskustvu života u New Yorku i o studiranju na Columbiji, o tome kako mu je izgledalo vratiti se u Sarajevo nakon toga i kako je sam grad doživljavao bitno drugačije od površinske slike Olimpijade i općenitog kulturnog uzleta. Vidio je zapravo očiti kraj socijalističkog režima, zbog čega je i počeo snimati filmove o radnicima, ali je ipak s nevjericom dočekao početak rata, ne vjerujući u što će se sve izroditi. Ne vjerujući do te mjere, da je petnaest dana prije početka rata krenuo snimati film u Bijeljini i da je prilikom odlaska pola novaca ostavio u stanu, da bi imao od čega živjeti za mjesec-dva kad se vrati.
Pričali su o slučaju zbog kojeg je počeo predavati na FAMU u Pragu te o njegovom dolasku i radu na ljubljanskom univerzitetu. Pričali su i o tome kako je na kraju ostao bez sarajevskog stana, o vlastitim identitetima danas, o životu između Ljubljane i Sarajeva, o filmovima koje snimio u posljednje vrijeme, o dva filma koja su se bavila sekundarnim žrtvama rata, Ljubav na granici i Adria blues, te o dva filma koja tematiziraju ljubav, starost i egzistenciju, Glumim, jesam i San Remo.
Najveći dio razgovora su ipak posvetili nastanku druge sezone Nadrealista, koja je bila nešto sasvim drugo od onoga prije toga, ulozi Orebića u čitavoj priči, pitanju kako je nekoga tko je praktično nacrtao sve što se na kraju dogodilo, do te mjere iznenadio rat i kako je nastala kultna scena sarajevskog zida i podjele na istočno i zapadno Sarajevo. Ćiro je rezignirano rekao kako se nadao da će oni koji će se smijati na taj potencijalni scenarij, neće u njemu sudjelovati, a na kraju je dočekao da se upravo to dogodi, pa i unutar samih Nadrealista.
Kuća u Orebiću
Na kraju, kada ga je Markovin pitao o smislu života, prvo je odgovorio da ne zna, a da bi ga onda ipak potražio u prirodi i odmaku od ljudi.
- Ona prva Top lista, koja je snimljena 1984, 1985, ja nisam u tome bio. Tada je bilo dovoljno, izađe neki, ne znam, Đuro, imitira Šimu, ribara, i to je skeč. Ja kao prvo nisam to htio ni raditi. Oni su me zvali negdje u zimu 1988, ustvari u proljeće 1989. Ja njima kažem prvo da mislim da je New primitivs svoje odradio. Drugo, da neću raditi neke imitacije kao razlog za skeč.
Negdje pred ljeto, Zena me zove. Kaže da mu je slobodna kuća od "staraca" u Orebiću, od 15. juna do početka jula. Biće Nele tamo negdje, bit će Đuro na Pelješcu, Kaže: "Hajde sa mnom pa da malo "muljamo" te scenarije". Rekao sam da to može, ali da ništa ne obećavam. Ne da sam ja neka zvijezda, pa kao hoću ili neću da to radim, nego sam rekao da to nije za raditi. Radio je ja ili neko drugi, to nije za raditi. I majke mi, mi smo toliko "izmuljali" to, da smo početkom jula zvali televiziju i potvrdili da ja to radim, ispričao je Mandić.
Snimanja su počela sredinom avgusta. Mandić je govorio i o "proročanskim skečevima" poput Sarajevskog zida i drugim.
- Mi smo snimali nekih mjesec, mjesec i pol dana to što je kasnije postalo kao neki trezor ili nešto što se čuva, ali dogovor je bio da emitiranje počinje negdje u oktobru 1989. Rekao sam da ćemo mi između dva emitiranja snimiti barim jedan ili dva skeča, aktuelnija, a ovo što smo snimili preko ljeta ćemo dodavati, da imamo tu minutažu od 50 minuta. Bombona. I tako se krenulo.
Ko je znao u ljeto 1989. da će se rušiti Berlinski zid? Ko je znao da će Rumuni rušiti Čaušeskua? Nama se za vrijeme emitovanja te serije koje sam ja s njima radio, dešavala istorija oko nas, svuda po Evropi. To ne možeš vjerovati. Mi smo sve to malo osuškivali i ispao je dobar ovaj fol da iz sedmice u sedmicu radimo neki aktualan skeč.
Mi smo non-stop snimali. Znaš kada sam ja spavao? Oni snimaju i odu kući, a ja onda idem montažu cijelu noć. Naporno je to bilo. Snimali sam u srijedu, a u srijedu navečer ulazim u montažu do ujutru. Spavam od osam ujutru do predvečer i u predvečer, u četvrtak navečer "pali" sa televizije i gledaj šta si uradio, dodao je Mandić.
Dragan Markovina i Ćiro Mandić/
Mandić je bio jedan od ljudi koji je najdirektnije učestvovao u stvaranju antologijskih "proročanskih" skečeva Nadrealista. Pratio je šta se dešava u tadašnjoj Jugoslaviji, šta se dešava u njegovoj najbližoj okolini, šta se dešava u svijetu. Ipak tvrdi kako nije znao da se sprema rat takvih razmjera kakav je bio.
- To je bio rat, ali za nas, raju, to je bilo neko puškaranje okolo. Ja se sjećam, vani sam već bio, negdje krajem augusta se počelo govoriti o ratu u Bosni. Do tada se govorilo da je neko puškaranje, neki papci, neko ovo, neko ono, proći će to. Znači, prvih nekoliko mjeseci ja sam i dalje mislio da ću otići dole po svoje dvije hiljade maraka da imam od čega da živim kad se vratim.
Pitanje je bilo kako smo imali takve loše prognoze. Loše prognoze su bile terapeutske. Malo za nas, a više za raju. I ja ponavljam, onaj ko se grohotom smijao Sarajevskom zidu valjda nije sudjelovao u tome da on na neki način nastane. Onaj ko se grohotom smijao nacional-detektoru, ja sam se nadao, neće se furati na nacionalizam.
Propala misija
Međutim, nažalost, nas je gledalo 80-90 posto populacije, ali bojim se da je ratovalo više od ostalih 10-20 posto. A stradalo je puno više. Stradali su neki koji su se grohotom smijali nadrealistima, neki su puškarali jedni na druge i za mene je ta misija bila propala. I zato se vrlo teško i nerado sjećam toga, jer kao misija, a nisam to radio zbog love, niti zbog neke popularnosti, to mene i ne zanima. Radio sam da doprinesemo nekako klimi i da raja kažu, ma ko će ovo, ne zanima nas. Ta nažalost misija je propala, rekao je Mandić.
Priču o Nadrealistima završio je jednim zaključkom koji na razmišljanje tjera svakoga ko sebe ne smatra nacionalistom, svakoga za koga riječ suživot ne znači živjeti sa drugim ljudima, ali jedne, "naše" nacije, nego je mnogo šira od uskih nacionalističkih pogleda.
Mandić se osvrnuo i na činjenicu da je i među samim Nadrealistima došlo do "pucanja" po nacionalnim šavovima.
- Iznenadilo me. Puno toga je mene iznenadilo s tim ratom, kojeg, ponavljam, u to vrijeme kad smo svi bježali, nisam vidio da će to biti sad neki rat koji će trajati godinama. I razočaralo me to. Ja sam slabo s kim od njih u komunikaciji. Ostali su mi dragi, ali iz tih vremena. Ne da ta misija nije uspjela s narodom, pa ta je misija propala unutar skupine koja je furala tu misiju. Tako da to je za mene onako teže razočarenje i to je sve što ću o tome reći, zaključio je Mandić.
Sve naše podcaste možete gledati na www.podcastoslobodjenje.ba.
Ostale epizode i sve drugo vezano za podcast U kontru sa Draganom Markovinom možete pronaći OVDJE.
