(VIDEO) Balkan je pun falsifikata: Najveće stjecište ljudi koji se bave krivotvorenjem likovnih djela i umjetnina je Beograd

Krivotvorenje umjetničkih djela u svijetu je unosan posao, a sve više i u zemljama bivše Jugoslavije. Krivotvorenje kod nas se radi najčešće putem printanja djela, nakon čega se određenom tehnikom dodaju detalji da bi ono što više sličilo originalu. Iako je ovo krivično djelo, u Tužilaštvu TK-a kažu da nisu imali prijava za plagiranje umjetnina.

Kvalitetan print

- Mi ćemo kada su u pitanju bh. slikari danas vidjeti kopije ili falsifikate Berbera, Romana Petrovića, Branka Šotre, Mujezinovića, nećemo toliko Zeca i Dimitrijevića jer su oni živi, pa bi to i prepoznali. Ta djela se ne rade u BiH, falsifikati se rade u Beogradu ili Zagrebu i to iz Srbije rade u Hrvatskoj, a iz Hrvatske u Srbiji. Beograd je najveće stjecište ljudi koji se bave falsifikatima likovnih djela i umjetnina, kaže za O kanal Srđan Vukadinović, historičar umjetnosti.

Krivotvorenje umjetnina radi se u 99 posto slučajeva putem kvalitetnog printa, nakon čega se djelo doradi. Naoko je plagijat od originala jako teško razlikovati, tvrde umjetnici.

- Teško je to, ako čovjek nije iz ove branše, jer to se uradi da vi osjetite i teksturu i sve ispod ruke. Uradi se printana slika i premaže se bojom, i to je to, ističe Adil Mešanović, slikar.

Njegov kolega Fikret Jahić Vršanin govori nam da je veliki broj takvih djela, zbog tehničkih mogućnosti, “gdje čovjek može nešto uraditi nabrzinu, a uradi autentično kao što to i jeste”.

- Ja ne bih rekao da je to zanat, nego to pripisujem nemoralnoj umjetnosti. Uistinu postoji puno tih falsifikatorskih djela, dodaje.

Rijetki su falsifikatori koji rukom naslikaju tuđe djelo a da bude identično originalu. Pitali smo likovne umjetnike je li to uopće moguće uraditi?

- Iskreno, ja ne mogu uraditi isto. To je nemoguće, postoje neke stvari kad vam neko zatraži može li ovako, ja kažem ne može tako. Mora biti drugačije ako radite ručno, odgovara Mešanović.

Samir Sufi, kustos u Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla, napominje da postoje ljudi na koje se može naići u svjetskim muzejima koji slikaju neko veliko umjetničko djelo.

- Uđete u Louvre i vidite ljudi slikaju. Obično su to obožavaoci nekog umjetnika. Problem nastaje kad se potpisuje to djelo. Legitimno je napraviti kopiju i onaj koji je uradi potpiše sebe kao autora i kaže da je po uzoru na to i to djelo, problem nastaje kada se kaže da je to originalno djelo, ističe Sufi.

Krivotvorenje je krivično djelo, ali u Tužilaštvu TK-a kažu da im nikada nije došla neka prijava o plagiranju umjetnina. Profesor Vukadinović govori da Tužilaštvo nema kapacitete da se bavi plagijatorima.

- To tržište cvjeta, a cvjeta zato što je neregulisano i bezbjedno. Nemaju mogućnosti ni MUP ni Tužilaštvo da se bave time, jer su laici i oni ne mogu ući u tu suštinu, kao što ne mogu ni oko plagijata. Treba sačekati da se naprave neke institucije koje će se baviti ozbiljno falsifikatima kako neko naivan ne bi uletio sa željom da kupi originalno djelo, a ono je krivotvoreno, upozorava profesor.

Cijene variraju

Originalna djela velikih svjetskih umjetnika dostižu astronomske cijene, ali i naši umjetnici imaju djela koja vrijede do 100.000 maraka. Tako je 2016. godine prodata slika Ismeta Mujezinovića za oko 60.000 KM.

- Mnogo je komponenti koje utiču na cijenu slike ako je ona bila prije pet godina 60 hiljada maraka, ne znači da sutra ne može biti 500.000 ili 5.000 maraka. Ako postoji mnogo interesenata za Mujezinovića, cijene njegovih djela će rasti, zaključuje Vukadinović.