Utrka u naoružanju na Balkanu: Jedna zemlja daleko najveći uvoznik, evo koliko BiH troši
Najnoviji podaci Štokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI) pokazuju da je Srbija u posljednjih pet godina postala najveći uvoznik složenog naoružanja na zapadnom Balkanu. Iako su i druge zemlje u regiji povećale vojnu potrošnju, razlika u obimu nabavki i dalje je izrazito velika.
Prema tim podacima, Srbija se nalazi na 37. mjestu u svijetu po uvozu složenih sistema naoružanja, ispred nekih članica Evropske unije u regiji, poput Hrvatske i Bugarske.
"Povećanje ulaganja u obranu najviše i najduže primjećujemo u Srbiji, gdje je tijekom posljednjeg desetljeća nastao pritisak da se obnovi naoružanje naslijeđeno iz JNA, a političko rukovodstvo je u tome prepoznalo i političko-simboličku vrijednost. Tenzije s Kosovom vjerojatno su dodatno potakle razmišljanje da je jači arsenal dobar adut u pregovorima s međunarodnim akterima", objašnjava za DW istraživačica SIPRI-ja Katarina Đokić.
Najveći vojni budžet u regiji
Osim što prednjači po uvozu oružja, Srbija ima i najveće izdatke za odbranu među državama zapadnog Balkana. U periodu od 2020. do 2024. realna vrijednost vojnog budžeta bila je približno šest puta veća od budžeta Albanije, koja je druga po potrošnji u regiji.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno je najavio dodatno jačanje vojske, poručivši da će zemlja u narednih godinu i po dana udvostručiti vojne kapacitete.
Za vojnog analitičara Aleksandra Radića takav razvoj događaja nije iznenađenje. On podsjeća da je intenzivnije naoružavanje počelo još 2016. godine, kada je, kako kaže, Vučić uvidio politički i ekonomski potencijal kupovine oružja.
"Kupovina naoružanja često je vođena političkim motivima. Ponekad se stječe dojam da je i sama vojska iznenađena onim što dobije, jer se prije svega vodi računa od koga se kupuje, a ne što se kupuje", kaže Radić. "Na primjer, ako je Vučić putovao u Peking, možete očekivati da će nakon toga početi pregovori o nabavci vojne opreme iz Kine", dodaje on.
Podaci SIPRI-ja pokazuju da je Srbija u posljednjih pet godina složene sisteme naoružanja uvezla iz čak 13 različitih država. Najveći dobavljač bila je Kina, prvenstveno zahvaljujući nabavci sistema protivzračne odbrane srednjeg dometa, dok su najveće donacije stigle iz Rusije i Bjelorusije.
Ipak, ta struktura dobavljača mogla bi se uskoro promijeniti, smatra istraživačica Katarina Đokić. Ako se realizuju već potpisani ugovori, Francuska i Izrael mogli bi postati glavni partneri Srbije u nabavci vojne opreme.
"Meni ta raznovrsnost dobavljača govori o dvije stvari: prvo, Srbija nema vojnog saveznika, i drugo, ima dovoljno novca i spremnosti da uzima kredite za najskuplje sisteme naoružanja, zbog čega je atraktivan kupac za različite izvoznike", kaže Đokić za DW.
Ostale zemlje znatno iza Srbije
U poređenju sa Srbijom, ostale države zapadnog Balkana imaju znatno manji obim uvoza naoružanja. Albanija je druga u regiji, ali se na svjetskoj listi nalazi tek na 103. mjestu, s uvozom koji je, prema procjeni SIPRI-ja, oko šest puta manji od srpskog.
Kosovo je na 118. mjestu, Sjeverna Makedonija na 138., Bosna i Hercegovina na 144., dok je Crna Gora na 152. poziciji među ukupno 166 država koje primaju složeno naoružanje.
"Zemlje NATO-a u regiji prije svega su reagirale na pritiske iz prvog Trumpovog mandata da povećaju vojne izdatke i ulaganja u vojnu opremu. Nakon ruske sveobuhvatne invazije na Ukrajinu, uočava se dodatni rast narudžbi naoružanja", objašnjava Đokić.
Govoreći o Bosni i Hercegovini, ona ističe da se trendovi razlikuju od drugih država u regiji.
"Ne primjećujemo značajnije povećanje ulaganja u vojsku, ali se više ulaže u opremanje policije, što može utjecati na percepciju prijetnje između dva entiteta, s obzirom na način na koji je policija organizirana", dodaje ona.
Političke poruke iza vojnih kupovina
Većina drugih država zapadnog Balkana tradicionalno se oslanja na Sjedinjene Američke Države i Tursku kao glavne dobavljače ili donatore vojne opreme. Takve nabavke često imaju i političku dimenziju jer služe za jačanje odnosa s NATO saveznicima.
"Kako planirani vojni izdaci rastu, regija postaje zanimljivo tržište i drugim izvoznicima naoružanja, prije svega Francuskoj, od koje više zemalja očekuje isporuke različitih sustava", kaže Đokić. "A zanimljiv je i bilateralni odnos Albanije i Italije – Italija je već donirala Albaniji patrolni brod, a također je zadužena za isporuku lakih oklopnih vozila u idućem razdoblju, to financira Europska unija".
Retorika koja podiže tenzije
Uprkos povećanju vojnih budžeta, Katarina Đokić upozorava da ukupna količina naoružanja u regiji i dalje ostaje relativno mala u globalnim okvirima.
"Kada s nula nabavki dođete do nekoliko novih sustava, to u postocima može djelovati dramatično. U kombinaciji s ratobornom retorikom političkih elita i senzacionalističkim izvještavanjem, to stvara osjećaj nesigurnosti kod susjeda i često služi kao opravdanje za nova ulaganja u naoružanje", kaže Đokić za DW.
Tenzije dodatno podgrijavaju i nedavno potpisani sporazumi o vojnoj saradnji – između Srbije i Mađarske, kao i između Hrvatske, Albanije i Kosova – koje politički lideri često predstavljaju kao nove vojne saveze.
"U Albaniji se preuveličava srpska opasnost, isto kao što u Srbiji politika preuveličava opasnost od svih oko nas. To je spoj politike i propagande koji opravdava poslove naoružanja. Hrvatska želi posebnu ulogu u regiji, naročito u odnosu prema Srbiji, dok ostale zemlje uglavnom prate širi regionalni trend", ocjenjuje Radić.
I Radić i Đokić naglašavaju da se takvi sporazumi ipak ne mogu smatrati pravim vojnim savezima.
"Ti sporazumi uglavnom se odnose na obuku, zajedničke vojne vježbe i koordinaciju aktivnosti koje bi se u velikoj mjeri ionako odvijale u okviru NATO-struktura", objašnjava Đokić.
U takvim okolnostima, dodaje ona, NATO i dalje ostaje ključni faktor odvraćanja na zapadnom Balkanu, iako će na njegovu buduću ulogu utjecati i šira dinamika unutar samog Saveza.
