U Srebrenici počinje najteži i najbolniji period za preživjele - "To je otvaranje rane"

Teško je opisati trenutak kada staneš nad mezar, a znaš da u njemu nije sve. Još teže je kad ga opet otvaraš. Na srebreničkoj zemlji ni mrtvi nisu u miru. U Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari, po nalogu Tužilaštva BiH, počele su reekshumacije ranije ukopanih žrtava genocida počinjenog 1995. godine u Srebrenici. Prema riječima Emze Fazlić, glasnogovornice Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, u narednim danima, do 22. jula, bit će otvoreno 89 mezara kako bi se ranije ukopanim žrtvama pridodali posmrtni ostaci koji su pronađeni i identificirani nakon njihovog ukopa.

Želim da pričam

Do sada je u Potočarima izvršeno 17 reekshumacija. Ovo je 18. po redu. Do sada je reekshumirano više od 1.500 mezara. Kako navodi Fazlić, 70 žrtava je reekshumirano dva puta kako bi im se pridodali posmrtni ostaci koji su naknadno pronađeni. Dvije žrtve su reekshumirane čak tri puta.

- Na ovaj način zapravo se dokazuje kako su zločinci, nakon što su počinili genocid u Srebrenici, žrtve zakopali u primarne grobnice te iste žrtve otkopali kako bi te posmrtne ostatke prebacili u sekundarne i tercijarne grobnice na potpuno različitim lokacijama. Tako se događa da posmrtne ostatke jedne žrtve zapravo sklapamo iz nekoliko grobnica, kaže Fazlić.

Jasmin Alihodžić prisustvovao je u Potočarima reekshumaciji onih koji nisu imali njegovu sreću. U Potočare je došao pješice, stazom Marša mira, istim onim putem kojim je 1995. godine uspio da se spasi i dođe na slobodnu teritoriju Kladnja.

- Izgubio sam oca u logoru Sušica. Tu sam i ja bio. Preživio sam Srebrenicu. Prešao sam 14. dan na slobodnu teritoriju. Teško je o tome pričati, ali želim da pričam da se to čuje, preživio sam taj put, to je bilo nešto što se ne može opisati. Jedanaest dana ništa nisam jeo, vratio sam se iz Baljkovice na Udrč, sa Udrča sam opet otišao na rodni kraj, prešao sam u Kladanj. Došao sam ovdje, šuri mi se dostavljaju kosti. Oženjen sam od Srebrenice, moja supruga je izgubila mnogo familije, priča nam Alihodžić.

Svaka nova reekshumacija u Potočarima je rana koja se nikada ne zatvara do kraja.

-

Ja sam 2021. dokopavao babu i mislio sam zaista da će taj proces biti, ipak, malo lakši. Ali, to je najteže i najbolnije iskustvo koje sam imao u životu po pitanju svih trauma ili boli koju smo preživjeli. Nakon prvog ukopa 2012. insan se nekako “navikao” - dženaza je, pa ukopavaju se, završeno je. Ima mezar, pa ćemo rahat otići da posjedimo pored mezara, da se prisjetimo, da proučimo Fatihu, govori nam imam Čaršijske džamije u Srebrenici Ahmed ef. Hrustanović.

Iako otvorena rana jače boli, kaže nam kako ne bi sebi oprostio da nije bio tu kada se dokopavalo.

Nove traume

- Svjedočili smo neizmjernoj boli, da iskopavaju ponovo mezar naših najmilijih, da uzmu onu vreću, odnesu je tamo u one zgrade, u one hale, sastave kosti i pokažu ih. To je meni bilo jedno od najtraumatičnijih, najbolnijih iskustava koje sam preživio. Nisam se pokajao što sam bio prisutan, ali ne znam da li iko tako u svijetu ukopava svoje najmilije više puta kao mi ovdje u Srebrenici. Prošle godine smo opet dokopali amidžu, prije 5-6 godina daidžu... To je bol koja ide svake godine iznova. Bol koja traje u kontinuitetu i uvijek je jača, kaže ef. Hrustanović.

Ove godine je obilježena 30. godišnjica genocida nad Bošnjacima sigurne zone UN-a Srebrenica. Klanjana je 25. kolektivna dženaza i obavljen ukop nekompletnih posmrtnih ostataka sedam identifikovanih žrtava genocida. Najveći broj žrtava ukopan je 2003. godine, kada su obavljene tri kolektivne dženaze i ukopano ukupno 989 žrtava, dok je najmanji broj žrtava ukopan ove godine.