U nevolji su mi pomogli dobri ljudi

Roditelji su mi pričali, kada sam se rodila 1945, jedanaest dana poslije oslobođenja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu, bilo je sve razrušeno, bez stakala u bolnici, bez grijanja, bez dovoljno vode za kupanje beba, bez dovoljno hrane… Moj otac Jurek je hodao po gradu, zavirujući u sve ćoškove, sakupljao komadiće ugljena ili drveta koje bi pronašao i odnio u bolnicu, da babice ugriju vodu u kojoj su se kupale bebe (devet beba u jednoj vodi).

Tokom godina opsade Sarajeva 1992-95, hodali smo i mi po parkovima i sakupljali grančice da bismo naveče, u improviziranoj pećici, mogli bar skuhati čaj i imali toplu vodu za flašu pod nogama u krevetu u hladnim zimskim noćima, a ujutro je iskoristili za jutarnju toaletu i WC.

Jednom prilikom sam, u parku cara Dušana, sada Atmejdanu, sakupljajući grančice, bila ranjena. Pala je negdje granata i geler me je pogodio u nogu u području kuka. Nije bilo benzina i nije bilo automobila na ulicama grada. Odmah je pritrčalo nekoliko ljudi, spremnih za pomoć, sa zavojima u ruci da mi previju ranu. Bilo je to nemoguće jer je kuk bio u pitanju. Slučajno je jedan vojnik automobilom naišao i odveo me u bolnicu. Zahvalna sam mu, a ni imena mu ne znam. Dugo sam čekala u jednom hodniku na svoj red na operaciju, moje ranjavanje u procesu trijaže nisu smatrali prioritetnim. Mrdala sam prstima noge da se uvjerim da nije oštećen živac noge. Taj dan su sa brda žestoko granatirali i bilo je mnogo ranjenika. Jedna žena koja se tu našla, ponudila se da telefonira mojoj prijateljici kod koje sam boravila poslije bijega sa Ilidže i javi da sam ranjena i da nekako dođe po mene (još su radili telefoni, bio je to oktobar 1992). Nije radio rendgen niti ultrazvuk da bi se mogao locirati geler u mojoj nozi, nije bilo struje. Doktor je, uz lokalnu anesteziju, uvukao ruku i naslijepo rovio po mišićima moje noge, ali nije uspio naći i izvaditi geler. I danas je tu.

Sala, gdje su vraćali ljude sa operacije, polako se praznila, porodice ranjenika su nekako našle način da prevezu svoje srodnike kući, jer nije bilo slobodnih automobila, nikakvih saobraćajnih sredstava, sve su imale samo vojska i policija. U bolnici su zadržali samo teške ranjenike u stacionaru na spratu, ostale su uputili kućama. Uskoro sam ostala sama ležeći na nosilima. Nikada se nisam jadnije i usamljenije osjećala u životu. Tekle su suze, jedan mladi doktor je došao i tješio me, iako nije ni on znao kako. Kasnije je došla jedna medicinska sestra koja mi je pomogla da pokušam ustati. Pri tome je pljusnula krv iz rane. Ona mi je ponovo previla ranu i dala njen rezervni donji veš.

Napokon, predveče pojavili su se moji prijatelji da me odvedu iz bolnice. Uspjeli su doći ambulantnim kolima koja su dovozila hranu u bolnicu, pa sam tako sa njima, u istim ambulantnim kolima, došla nazad u stan. Sjećam se da sam se u kupatilu onesvijestila, vjerovatno zbog gubitka krvi i šoka. Dodir sa hladnim podom me vratio u stvarnost. Na svu sreću, odmah iza kuće u kojoj je bio stan, bila je ambulanta u koju sam išla redovno na previjanje.

U vrijeme mog oporavka, u periodima bez žestokog granatiranja, dolazile su mi u posjetu prijateljice. Jednog dana pojavila se naša učenica iz Građevinske škole Vanesa Glođo sa flašom mlijeka. Niti znam kako je saznala da sam ranjena, niti znam kako je prešla pješke cijeli grad da bi me posjetila, nije mi bilo jasno kako je došla do mlijeka koje je tada bilo raritet. Ona je stanovala sa majkom na sasvim drugom kraju grada, Hotonju, koji graniči sa područjem Republike Srpske. Kaže, jednog dana, došetala srpska krava pa su je prisvojili. Vanesa je postala i ostala naša poznata glumica kojom se ponosimo.

U nevolji su mi pomogli dobri ljudi a da im imena ne znam.