Tri decenije od genocida u Srebrenici

Govor na obilježavanju Međunarodnog Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici u Spomen-parku civilnim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije od 1991. do 2001. godine u Podgorici

Uvaženi prijatelji, okuplja nas danas sjećanje na genocid u Srebrenici, nezamislivi zločin koji je prije tri decenije zaprepastio svijet, sjećanje na više od osam hiljada žrtava, okuplja nas i osjećaj da su iz godine u godinu negatori Srebrenice sve besramniji i besramniji. A da se vlast oko toga mnogo i ne nervira. A sve to bi mogli biti opasni simptomi propadanja jednog društva. Ako ovdje stvari nusu jasne, gdje jesu?

Oko nas slave ubice, slave zločince koji su omogućili Srebrenicu. A onima koji hoće da pamte Srebrenicu kažu da su - kupljeni i u službi Zapada. Iako je najjednostavnije zapravo vidjeti stvari onakvima kakve jesu, i kako su se odigrale, bez ikakvih dodatnih značenja.

Traje taj odjek Srebrenice i dobro je što traje, već tri decenije. I ako nas bude, nikada neće prestati.

Dok pamtimo Srebrenicu, ljudi smo. Što ćemo pamtiti ako Srebrenicu ne zapamtimo?

Koliko je tu svjetova uništeno. Koliko nada sahranjeno.

Jer čovjek može biti zvijer krvoločnija od svih zvijeri. Vjerujemo, svi volimo da vjerujemo u to da će Zemlju vaskoliku jednom nastanjivati bolji ljudi. Što živimo i činimo ako neće biti tako. Boljima će biti lakše objasniti... Zato moraju znati naše priče, biće im onda lakše da budu bolji. Zato im moramo ispričati istinu o svemu.

I kad je istina bolno jasna, ljudi ponekad vole da ponižavaju istinu. Da prizivaju Laži, nove i stare.

Ako jesmo društvo, moramo naći način da objasnimo očigledno. I da jasno kažemo kad Laž više nije stvar mašte, već mržnje, gole i strašne, mržnje koja može opustošiti svaki pjezaž. Onako kako su obezljuđeni oni koji u pjesmama prizivaju ponavljanja Srebrenice. Svako negiranje srebreničkog genocida još je jedno ubijanje ubijenih, još jedan pucanj u nedužne žrtve. Zato je mučno živjeti u društvu u kom takvi glasovi nisu bizarna rijetkost, i u društvu koje ne umije da kazni takvo nečovještvo. Kad god jedno društvo nema snage da kazni nečovještvo, nečovještvo pobijedi i postane mjera. Tada, i samo tada, mogući su događaji, kakav je ovaj od prije 30 godina, moguće je da ljudi pozvijere i postanu jasna negacija svega ljudskog.

Svaka laž završava se kao krvava mrlja, kao krvavi trag.

Sve što počne u znaku Laži, okončava pod sjenkom Noža.

Vidjeli smo to. I zapamtimo.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije Vijesti)