Susret sa bolnim pričama: Ovo su svjedočenja učesnika ovogodišnjeg Marša mira

Nakon što su prepješačili više od 100 kilometara od Nezuka do Srebrenice, 8.372 učesnika Marša mira u tišini su ušla u Memorijalni centar u Potočarima, gdje su se poklonili žrtvama genocida u Srebrenici.

Riječi su suvišne

Marš mira u utorak ujutro je krenuo iz Nezuka prema Potočarima. Na trasi su se kroz historijske časove susreli sa bolnim iskustvima preživjelih koja nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.

Marš mira, koji svake godine simbolično oživljava put spasa i smrti kojim su 1995. pokušavali da se izvuku muškarci i dječaci iz opkoljene Srebrenice, i ove godine je bio više od fizičkog izazova. Bio je to susret s boli, susret sa pričama koje nijedna riječ ne može do kraja opisati.

Mnogima je ovo prvi put da prođu stazama stradanja. Među njima je i 63-godišnji Hamdija Paloš iz Kalesije. Umoran ali ponosan stigao je do cilja.

- Prvi put sam pješačio, još nisam emocije sredio. Bilo je teško, ali kad pomislim kroz šta su ti ljudi prošli, moj umor je ništa. Na nekim dijelovima puta još se mogu naći komadi odjeće ubijenih... To te slomi. Razgovarao sam sa jednim koji je preživio, koji je sve to gledao. Koliko god se on trudio da to dočara, riječi su suvišne. Niti ga mogu šta pitati, niti postoje riječi koje mogu to opisati. Svaka riječ je suvišna, kazao je Hamdija, uz pogled koji više govori nego sve što je mogao izgovoriti.

Prvi put na Maršu mira bio je i Sifet Bešo iz Viteza. Slične emocije nosi i ovaj 64-godišnjak.

- Fizički sam sve podnio bez problema, ali psihički... To se ne može opisati. Koliko god se pripremao, ništa te ne može pripremiti za ove emocije. Puno je bilo mladih i to daje nadu. Dok me zdravlje služi, dolaziću, jer ovo se ne smije zaboraviti, kazao nam je Bešo.

Iz Nezuka je sa suprugom i sinom krenula i Mirsada Vejzović, porijeklom iz Hercegovine, ali srcem iz Srebrenice. Trenutno, kaže nam, živi u Austriji.

- Udata sam u Srebrenicu, pa tako kažem da sam iz Srebrenice. Ovaj mimohod je osjećaj koji se ne može opisati. Samo srcem se to mora doživjeti i osjetiti. Bilo je teško, ali kad je želja jaka i Allah dragi da snagu, onda nije ni teško. Kada sam došla ovdje, isplakala sam se kad sam se srela sa familijom, govori nam Vejzović.

I za Armina Nadarevića iz Cazina ovo je bio prvi dolazak u Srebrenicu na 11. juli.

- Bila mi je čast da sam dio Marša mira. Obuzele su me emocije posljednji put kad smo napravili defile. Nisam očekivao da će biti toliko​ emotivno, na putu sam naučio mnogo. Razgovarao sam sa preživjelima, naučio i saznao dosta toga. Osjetio sam i težinu tog puta, te kolone koja je prošla tada ovim putem. Stvarno je naporno, a tek razmišljam kako je tim ljudima, šehidima ili preživjelima bilo tada. Trideseta je godišnjica genocida i teško mi je pričati o tome. Ovo mi je prvi put da sam 11. jula ovdje, kaže Nadarević.

Rane ostaju

Među mladima, kojih je ove godine bio znatan broj, stazom bola koračali su i Danis Hodžić i Aldin Fazlić, učenici sarajevske Elektrotehničke škole, hrabro noseći poruku mladih.

- Hodanje je bilo naporno, ali svjestan si da hodaš za one koji nisu preživjeli. I to ti daje snagu, rekao je Danis, kojem je ovo bio drugi Marš mira.

- Imali smo vremena da razmišljamo, da pokušamo zamisliti kroz šta su ti ljudi prošli. Bilo je emotivno. Tužno. Ali i važno, dodaje Aldin.

Iako je prošlo 30 godina od genocida u Srebrenici, rane i dalje bole. Svake godine hiljade ljudi iz Bosne i Hercegovine, dijaspore i cijelog svijeta koračaju putem Marša mira, podsjećajući da se zločin ne smije zaboraviti, da bi poručili da istina mora nastaviti svoj put - u tišini, s tugom, ali i dostojanstvom.