Stanje u Srebrenici pred 11. juli 1995. godine: Žestoki napadi, nestašica hrane i lijekova, smrt...

Prisjećamo se intervjua iz 9. jula 1995. godine sa tadašnjim predsjednikom Ratnog predsjedništva Srebrenice, pokojnim Osmanom Suljićem, o stanju koje je u to vrijeme vladalo u Srebrenici.

9. juli 1995. - stranice Oslobođenja

Na stanovništvo zaštićene zone Srebrenice ovih su se dana, više nego ikada do sada, sručile dvije pošasti: glad i artiljerijska oruđa Karadžićevih Srba. Prema podacima koji su nedavno stigli iz tog opkoljenog grada, od gladi je umrlo 7 civila, a svakodnevno se gine i od razornih projektila upućenih sa agresorskih položaja,

Da li je ovaj grad osuden na umiranje ili je poligon za vojna i politička istraživanja svjetskih moćnika, zapitao se predsjednik Ratnog predsjedništva Srebrenice Osman Suljić, prilikom radio-razgovora obavljenog jučer.

Artiljerijski napadi

O trenutnim zbivanjima u Srebrenici predsjednik Suljić nam je rekao:

- Od deset sati (u subotu) traju žestoki artiljerijski napadi na naš grad, civilne objekte i stanovništvo, ali i na bazu i osmatračnice Holandskog bataljona mirovnih snaga. Desetine razornih projektila pričinili su ogromna razaranja, a budući da napadi traju i u vrijeme ovog razgovora, ne mogu govoriti o žrtvama. Sa koliko se žestine agresor okomio na Srebreničane govori podatak daje u posljednja tri dana poginulo 8 civila, a 27 ih je teże i lakše ranjeno. Osim što napada naša naselja, agresor granatira i bazu Holanđana, želeći da ih otjera iz Srebrenice. Naše Predsjedništvo je u stalnim kontaktima sa UN vojnicima i kako su nas Izvjestill, tražili su začnu zaštitu Nato-a. Prema njihovim riječima odgovoreno je da nema aviona. Na ovo smo ostali nijemi i potpuno svjesni da Srebrenici niko ne żeli pomoći. Ovakav odnos medunarodnih činilaca, koji nlje karakterističan samo za ovo vrijeme i sadašnje događaje, već je takav od početka rata, svi ustupci koji se čine Karadžióevim Srbima, znače samo jedno: natjerati Srebreničane da se isele iz svoga grada i da se stvori etnički čist prostor u ovom dijelu naše zemlje.

Koliko je humanitarnih konvoja ušlo u Srebrenicu od početka godine i sa kojim količinama hrane raspolažete?

- Prema planovima UNHCR-a, u Srebrenicu je trebalo da uđe 77 konvoja. Za šest mjeseci, međutim, Srbi su propustili samo 19 konvoja, što je tek dio naših potreba. Te količine bile su dovoljne za raspodjelu po 260 g brašna, 13 g šećera, 20 ulja i 5 g soli po osobi. Da li se i kako može preživjeti sa tim količinama? Humanitarna situacija se još pogoršala u posljednjih 45 dana kada smo stanovnicima podijelili ukupno po 3,5 kilograma prehrambenih artikala što je samo 15% stvarnih potreba. 

Grad bez trgovine

Da li ste uspjeli organizirati ishranu u narodnim kuhinjama i koliko ljudi na taj način dobija jedan topli obrok dnevno?

- U Srebrenici radi samo jedna, centralna narodna kuhinja. Sada ne raspolažem sa preciznim podacima koliko se ljudi hrani na taj način. Ali, zbog vrlo ograničenih količina namirnica koje imamo na skladištima, prisiljeni smo da samo najtežim socijalnim slučajevima omogućimo ishranu u kuhinji. Naglašavam još jednom, u uvjetima kakvi jesu u Srebrenici ne samo sada već četvrtu godinu, mi smo morali procjeniti ko su to najugroženiji.

Ima li u Vašem gradu prodaje prehrambenih artikala, radi li ijedna prodavnica i koje su cijene?

- Sudeći na osnovu ovoga pitanja u Sarajevu se, očigledno, nema prava slika života u Srebrenici. Ovdje je problem organizirati raspodjelu humanitarne zbog toga što nemamo šta, a kamoli da se roba prodaje. Ne radi niti jedna prodavnica, i, kako sada stvari stoje u dogledno vrijeme neće ni početi s radom.

Koliko su Srebreničani bili u prilici sami proizvesti namirnica za ishranu: žito, povrće, itd?

- Na slobodnim obradivim površinama mi smo uspjeli obaviti jesenju sjetvu prošle godine i zasijati nešto žitarica. Pšenicom smo zasijali 400 hektara, a 30 ostalim žitima, kukuruz je zasijan na 45 hektara, krompir na 50. Ovoga proljeća, na nekoliko desetina hektara, zasijali smo sitno povrće. Međutim, zbog nedostatka đubriva i zaštitnih sredstava, ali i vremenskih neprilika koje nas prate cijelo proljeće, procjenjujemo da će prinosi biti za 50% manji od očekivanih. Ipak, mi se nadamo da će količine koje sami proizvedemo moći bar donekle ublažiti glad u našem gradu. Još uvijek povrće i žita nisu prispjeli za sabiranje, ali se nadamo da ćemo, uprkos svakodnevnim napadima agresora, moći organizirati ubiranje plodova.

Šta lokalne vlasti mogu uraditi na kakvom-takvom poboljšanju uvjeta življenja?

- Ono što mi možemo uraditi i što činimo, u poređenju sa onim što nam je neophodno, nije mnogo. Organizirali smo školstvo, snabdjeli stanovništvo vodom i ogrjevom (nemamo električne energije niti drugih alternativnih izvora), ali je vrlo teško u praznoj kući biti domaćin. Svakodnevno kontaktiramo i sa Vladom u Sarajevu, pokušavajući stalnim informisanjem doprinijeti intenziviranju pomoći srebreničkom stanovništvu. Znamo da vlasti iz republičkog centra ne mogu učiniti više, jer nismo u mogućnosti promijeniti odnos međunarodne zajednice prema gradu koji su oni proglasili zonom zaštite. 

Apel ljekarima

Uz nestašicu hrane u Srebrenici velikih problema ima i lokalna bolnica od nedostatka lijekova do manjka medicinskih radnika, Ijekara i specijalista. Koji su lijekovi najpotrebniji?

- Srebrenička bolnica već četvrtu godinu ima problema sa snabdjevanjem. Intenziviranje napada na grad i ranjavanje civila, još su više pojačali nestašice. Sada su nam najpotrebniji antibiotici, analgetici, infuzione otopine, zavojni materijali. Što se tiče higijensko-epidemiološke situacije, ona je također kritična. Imamo veliki broj oboljelih od enterokolitisa i drugih zaraznih bolesti. Više puta smo do sada apelovali, opet ponavljamo, na zdravstvene radnike iz drugih slobodnih područja BiH da, ako postoje ikakve mogućnosti, dođu u Srebrenicu.

Znamo da je, zbog nesigurnosti puta, nerealno očekivati da se neko dobrovoljno prijavi za dolazak u Srebrenicu, ali moraće se nešto poduzeti i organizirati dolazak doktora. 

Šta Vi predlažete za poboljšanje humanitarnog snabdjevanja Srebrenice? Šta bi Vlada u Sarajevu trebala tražiti kada je riječ o prolasku konvoja?

Jedini način da se Srebreničani snabdiju dovoljnim količinama hrane, odjeće, obuće, lijekova i sanitetskog materijala, jesu kopneni humanitarni konvoji. Do sada smo imali negativna iskustva jer su Srbi kada god su htjeli, uslovljavali ulazak hrane u grad ili uopšte nisu propuštali humanitarnu. Mora se obezbjediti zaštita konvoja od strane Unprofora, ako neko hoće i želi pomoći ovom stanovništvu. S druge strane mi ćemo tražiti i ponovno pokretanje "akcije padobran". Šta će sa našim zahtjevima biti, ne znamo.