Šta sporazum Srbije o kupovini oružja od Izraela vrijedan 1,64 milijarde dolara znači za BiH
Evropska unija, koja je dvije decenije pokušavala ušiti mir na Balkanu, sada se suočava s poniženjem. Sporazum Srbije o kupovini oružja od Izraela u vrijednosti od 1,64 milijarde dolara – najveći u njenoj modernoj historiji – ne samo da finansira državu optuženu za genocid u Gazi, već i prijeti da razori krhku stabilnost za koju Evropa tvrdi da je štiti. Time što popušta Beogradu dok ovaj prkosi međunarodnom pravu, Brisel rizikuje da se razotkrije kao nemoćan, a njegov kredibilitet čuvara ljudskih prava i regionalnog poretka urušen.
Prošle sedmice, izraelski proizvođač oružja Elbit Systems objavio je da je potpisao ugovor vrijedan 1,64 milijarde dolara s jednom neimenovanom evropskom državom. Identitet kupca u početku je bio tajna, što je bio jasan znak da je kupovina oružja od Izraela – države koja se trenutno suočava s optužbama za genocid pred Međunarodnim sudom pravde – politički toksična. No, za nekoliko dana veo je pao. Kupac je Srbija.
Za Beograd, taj ugovor predstavlja najveću pojedinačnu nabavku oružja u modernoj historiji. Za Tel Aviv, to je spas za izraelsku ratnu ekonomiju, poljuljanu bojkotima, povlačenjem investicija i rastućom pažnjom zbog razaranja u Gazi. Za Evropu, međutim, ovo je mnogo mračnije: sporazum koji prijeti da ponovo zapali krhki mirovni okvir koji je držao Balkan nakon ratova devedesetih, piše portal greatreporter.com.
Ovo nije tek još jedna prodaja naoružanja. Ovo je kocka – i to u najgorem mogućem trenutku. Srbija je odlučila finansirati izraelsku “genocidnu ekonomiju” milijardama dolara, dok je Izrael odlučio izvoziti ubojito oružje testirano u Gazi u jedan od najnestabilnijih regiona Evrope. Zajedno, rizikuju da pokrenu novu trku u naoružanju na Balkanu i destabilizuju kontinent još uvijek progonjen sjećanjem na etničke sukobe.
Pitanje tajminga
Na prvi pogled, sporazum Srbije s Elbitom mogao bi izgledati kao obična vojna nabavka. Male države stalno kupuju oružje, a Izrael već dugo izvozi svoje “borbom provjerene” sisteme – pri čemu je taj izraz eufemizam za “testirano na Palestincima”. No, razmjeri, trenutak i politički kontekst ovu kupovinu pretvaraju u nešto daleko ozbiljnije.
Srbija nije Švicarska, sigurna u neutralnost i stabilnost. To je država koja se nikada nije u potpunosti suočila s ratovima raspada Jugoslavije, odbija priznati nezavisnost Kosova i podgrijava nacionalizam pozivajući se na nepravde i prkos. Izrael, s druge strane, nije neutralni izvoznik. Prema Zakonu o kontroli izvoza naoružanja iz 2007, svaka velika prodaja zahtijeva odobrenje vlade, što ovaj ugovor čini ne samo komercijalnim, nego i političkim aktom odobrenim na najvišem nivou u Tel Avivu.
Prestiž, a ne odbrana
Paket oružja uključuje dronove Hermes 900, rakete dugog dometa koje mogu pogađati ciljeve udaljene 300 kilometara i napredne sisteme elektronskog ratovanja. Ipak, Srbiji ne prijeti nikakav neposredni rat. Nabavka nije stvar odbrane od invazije, već stvar prestiža.
Predsjednik Aleksandar Vučić gradi svoj legitimitet na vraćanju srpskog ponosa nakon poniženja NATO bombardovanja 1999. godine. Opremljena najsavremenijim izraelskim sistemima, Srbija šalje poruku: više nije slaba, nego država od koje se treba plašiti i koju treba poštovati. Kosovo će ovo vidjeti kao prijetnju. U Bosni i Hercegovini, posebno u entitetu Republika Srpska pod Miloradom Dodikom, moglo bi se protumačiti kao ohrabrenje. Hrvatska i Rumunija – članice NATO-a – osjetit će potrebu da dodatno modernizuju svoje arsenale.
Čak i ako Srbija nikada ne ispali nijednu izraelsku raketu, sama kupovina mijenja regionalnu psihologiju. Ako Srbija kupuje oružje, kupovat će i drugi. Balkan rizikuje da se saplete u novu trku u naoružanju.
Izraelska ratna ekonomija
Za Izrael, ugovor je više od finansijske pobjede. To je propagandna pobjeda u trenutku rastuće međunarodne izolacije. Organizacije za ljudska prava dokumentovale su korištenje dronova Hermes i preciznih raketa u Gazi, gdje su korišteni za sprovođenje blokada i uništavanje čitavih naselja. Izvozom tih sistema u Srbiju, Izrael svoje vojne kampanje pretvara u reklamni materijal. Gaza postaje istovremeno laboratorija patnje i izložbeni salon za prodaju oružja.
Opasan balans
Beogradova odluka da kupi od Izraela odražava i njegovu delikatnu geopolitičku igru. Srbija se tradicionalno oslanjala na Rusiju za oružje i diplomatsku zaštitu, posebno na ruski veto u Vijeću sigurnosti UN-a kada je riječ o Kosovu. No, sankcije i rat u Ukrajini oslabili su sposobnost Moskve da isporučuje. Istovremeno, Srbija nije članica NATO-a i nema direktan pristup zapadnim lancima snabdijevanja.
Kupovina od Izraela nudi srednje rješenje: pristup zapadnoj tehnologiji bez formalnog pristupanja NATO-u. To signalizira angažman sa saveznikom SAD-a, a da se i dalje zadržava tvrdnja o neutralnosti. No, ta strategija nosi rizike. Moskva neće blagonaklono gledati na to što Beograd troši milijarde na oružje iz Izraela, saveznika iranskih i Hezbolahovih neprijatelja. Brisel, pak, djeluje nemoćno ako tolerira da država kandidat finansira zemlju optuženu za genocid.
Balkanski domino efekat
Posljedice sežu dalje od simbolike. Na Kosovu, sama pomisao da Srbija može nadlijetati Hermes dronovima i gađati raketama dugog dometa urušava krhko povjerenje. U Bosni i Hercegovini, Dodik bi srpsko naoružavanje mogao protumačiti kao zeleno svjetlo za secesionističke ambicije. Hrvatska i Rumunija mogle bi odgovoriti eskalacijom vlastitih arsenala, što bi moglo pokrenuti regionalnu spiralu naoružavanja.
Evropska unija, koja je uložila dvije decenije u mir na Balkanu, suočava se s poniženjem. Popuštanjem Srbiji dok kupuje od Izraela i prkosi međunarodnom pravu, Brisel podriva vlastiti kredibilitet čuvara ljudskih prava i stabilnosti.
Izvoz doktrine
Možda je najuznemirujući aspekt ovog ugovora to što se ne izvozi samo oružje, već i doktrina. Izraelski vojni model u Gazi – nadmoćna vatra, nadzor i kolektivno kažnjavanje – ugrađen je u te sisteme. Njihovim usvajanjem, Srbija rizikuje da uveze pogled na svijet u kojem politički kompromis postaje nepotreban, jer se kontrola može nametnuti tehnološkom dominacijom.
Ono što Izrael testira u Gazi ne ostaje tamo – širi se kroz ugovore o oružju.
Zrcalni obrasci
Paralele su uznemirujuće. U 1990-ima, Srbija je bila optužena za etničko čišćenje u Bosni i na Kosovu. U 2025. Izrael se suočava s optužbama za genocid u Gazi. Oboje su svoja djela pravdali narativom o egzistencijalnoj prijetnji. Oboje su pokušavali oprati reputaciju vojnom snagom, a ne pravdom.
Finansiranjem izraelske ratne ekonomije danas, Srbija se svrstava uz državu koja reflektuje njenu vlastitu najmračniju prošlost. Ovaj ugovor pokazuje kako se konflikti izvoze: isti dronovi koji terorišu Palestince mogli bi sutra biti raspoređeni na Balkanu.
Ugovor Elbit–Srbija je mnogo više od kupovine oružja. To je politički odobrena kocka s dalekosežnim posljedicama. Za Izrael, održava ratnu ekonomiju pod lupom optužbi za genocid. Za Srbiju, to je poruka prestiža s destabilizirajućim regionalnim efektima. Za Evropu, to je podsjetnik koliko se brzo mir može raspasti kada se nacionalizam, militarizam i politička računica sudare.
Pitanje je samo hoće li Evropa prepoznati opasnost na vrijeme – ili će ponovo lunjati u sukob dok Balkan ne plane još jednom.
