Šokantna ispovijest preživjelih: Ahmići su svjedočanstvo istine

U selu Ahmići kod Viteza, prije 32 godine, dogodio se stravičan zločin. U rano jutro tog 16. aprila 1993. jedinice za posebne namjene HVO-a Jokeri i Maturice izvršile su napad i ubile 116 civila od tri mjeseca do 81 godine. Među njima su bile 32 žene i 11 djece do 18 godina.

Enisa Ahmić-Mulić te 1993. imala je 14 godina. Ubijeni su joj otac, amidža, strina, njihovo troje djece, od kojih je jedno (mali Sejo) imalo tek tri mjeseca, ukupno 48 članova bliže i dalje rodbine. Prenosimo njeno potresno svjedočenje, njen govor na komemoraciji na 32. godišnjicu zločina u Ahmićima.

Djetinjstvo u plamenu

“Stojim danas pred vama kao dijete Ahmića. Ne samo kao neko ko se sjeća – već kao neko ko je preživio. Kao neko ko je ostao bez oca, bez rodbine, bez komšija, bez doma. Kao neko kome je djetinjstvo utihnulo tog mračnog jutra 16. aprila 1993. godine, u plamenu, rafalima i kriku nevine djece.

Imala sam samo 14 godina kada su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane, odreda Jokeri, upali u našu kuću u pola šest ujutro. Tog jutra strijeljan je moj otac Šuhret Ahmić. U istom trenutku strijeljan pada i naš komšija Meho Hrustanović, a zatim, u dvorištu, i njegova supruga Zarfa. Nedugo zatim, isti zločinci ubijaju i mog amidžu Nasera i njegovu djecu: Elvisa, Šuhretu i tromjesečnu bebu Seju. Najstarije dijete imalo je 8 godina. Ono srednje – 6. Najmlađe – još nije naučilo ni izgovoriti mama.

Njihova majka, Zehrudina, mogla je preživjeti metke. Ali nije preživjela vatru – jer je ranjena ostala zarobljena u plamenu koji je gutao njihovu kuću, njihovu prošlost, njihovu budućnost. Njene jauke čuo je moj djed Sakib, izgubljen u haosu, dok je i sam gorio. Sakrio se u šupu, sa 80 posto opekotina po tijelu. I odatle, iz te šupe, do uvečer gledao je kako nestaje sve što je volio. Nosio je tu sliku sa sobom do kraja života.

I to nije samo naša priča. To je priča Ahmića. To je sudbina 116 naših komšija, naših porodica, naše djece – koji su brutalno ubijeni tog jutra. Među njima i beba Sejo. Tromjesečna nevina duša, čije je ime izbrisano iz dječijih pjesama, ali nikada iz našeg srca.

Ovdje sam da govorim i u ime onih koji više ne mogu. U ime porodica koje su ubijene u cjelini. U ime onih čiji su životi prekinuti, a da nisu stigli ni početi.

Ali ne samo to – govorim i o onima koji su preživjeli, a ostali nevidljivi. O šehidima koji su više od dvije decenije ležali bez nišana. Četrnaest njih. Četrnaest mezara bez imena. Bez spomena. Jer nije bilo nikoga da im nišane postavi. Jer njihove porodice su također ubijene. A vlasti – okrenule su glavu. Na naše zahtjeve, na naše molbe, ostali su nijemi.

Na komemoraciji u Ahmićima

I pitam vas: Kakva je to država u kojoj mrtvi moraju čekati decenijama da budu dostojno obilježeni? Kakvo smo to društvo, ako zločince znamo imenovati, a žrtve zaboravljamo?

Zato danas, ovdje pred svima vama, želim iskreno zahvaliti federalnom ministru za izbjegla i raseljena lica, koji je prepoznao važnost ovog projekta i obezbijedio sredstva za izradu četrnaest šehidskih nišana.

Zahvaljujući toj pomoći, naši šehidi su konačno dobili ono što im je trebalo biti dato odmah – ime. Poštovanje. Trag.

Jer svako od tih mezara mogao je biti bilo ko od nas. Ime na tom nišanu moglo je biti vaše ili moje. Ovdje se ne radi o politici. Ne radi se o ideologiji. Radi se o pravdi. O čovječnosti. O tome da niko, nikada, ne bude zaboravljen samo zato što nije imao koga da za njim plače – jer su svi koji su ga voljeli, ubijeni.

Iz pepela koji su za sobom ostavili zločinci, mi – djeca Ahmića – nismo odabrali mržnju. Odabrali smo život. Znanje. Poštenje. Odabrali smo da budemo bolji od onih koji su nam sve oduzeli.

Ali dok smo se dizali iz ruševina, čekali smo da pravda dođe. Da nas država vidi. Da se zločin imenuje. I kazni. Da istina ne bude prešućena.

Brojni transparenti

U Zagrebu obilježena godišnjica zločina u Ahmićima: "Trg ahmićkih žrtava"

Ali ni nakon 32 godine naše boli, još nema mjesta za nas u službenim kalendarima. Ahmići nisu postali simbol tuge za sve, već mjesto zaborava za mnoge. Na ulazu u selo stoje spomen-obilježja hrvatskim vojnicima. Njima su table postavljene brzo. A naši mrtvi? Još tragamo za kostima. Nas se prešućuje. Nama se okreću leđa.

Šta mi danas vidimo? Vidimo da pravde nema, vidimo da ubice i nalogodavci hodaju slobodno među nama. Vidimo kako se istina iskrivljuje, kako se Ahmići predstavljaju kao vojna meta, kao vojni cilj, kako se pokušava relativizirati zločin, kako oni koji bi trebali biti moralni stubovi društva, političari i vjerske vođe, kleče pred zločincima umjesto pred žrtvama.

Pitam vas: Gdje je pravda kad biskup jedne evropske crkve ljubi ruku ratnom zločincu koji je naredio pokolj nevinih? Gdje je osuda Crkve? Gdje je moral? Gdje je savjest?

Šta bi bilo da je neki drugi vjerski lider ljubio ruku osuđenom ratnom zločincu iz redova Armije BiH? Da li bi međunarodna zajednica šutjela? Da li bi se pravdalo govorima o pomirenju, kao što se danas pravdaju ovakvi skandalozni potezi?

Jer šta to poručuje nama koji smo preživjeli? Našoj djeci, koja rastu gledajući kako se zločinci veličaju, kako im se drže govori, pišu hvalospjevi, otvaraju vrata institucija?

Da li iko razmišlja kako ćemo toj djeci objasniti da se zločin – isplatio?

Gdje su evropske vrijednosti kada je riječ o Ahmićima? Da li su evropske vrijednosti veličanje onih koji su ubijali?

Mi smo svjedočili pred Međunarodnim sudom u Haagu. I imena naredbodavaca su upisana u historiju srama. Dario Kordić je osuđen. I rekao je da bi sve ponovio. A onima koji ga slave – poručujem: Zlo koje niste osudili, ponavljate u tišini.

Mi znamo šta smo doživjeli. I znamo da nismo poraženi.

Mi nismo uzvratili istom mjerom. Naša djeca nisu odgajana da mrze. Naučili smo ih da pamte. I da budu bolji.

Ja danas imam svoju porodicu. Imam svoj put. I ne šutim. Neću šutjeti. Jer šutnja ubija istinu. A bez istine – nema budućnosti.

Zato ovaj govor nije samo sjećanje. Ovo je opomena.

Opomena onima koji pokušavaju izjednačiti krvnika i žrtvu. Koji na naše rane stavljaju so – ne sažaljenje.

Političarima koji šute – znajte: Svaki put kada ne osudite ono što se ovdje dogodilo, vi ubijate nas ponovo. Svaki put kada slavite zločince, ponižavate naše mrtve. I vrijeđate nas preživjele.

Ahmići su tu

Ali zapamtite: Mi ne zaboravljamo. I ne odustajemo.

Ahmići nisu simbol slabosti. Ahmići su svjedočanstvo istine.

Mi postojimo. I mi ćemo govoriti. Za pravdu. Za istinu. Za sigurnost naše djece.

Neka nas čuju. Neka vide. Neka znaju: Ahmići su tu. I istina o Ahmićima nikad neće umrijeti.

Jer, kako reče veliki pjesnik: I mrtvi će jednom progovoriti. A kad progovore – nekima će biti kasno.”