Slobi iz Banje Luke, s ljubavlju: Predugo je sad tvoje vrijeme…
Slobodan Vasković (1962-2025)
Znao sam da će doći ovaj dan i da ću se kajati što nisam uradio ono što sam više puta namjeravao. Tako je i bilo: taj dan je došao i meni sada preostaje jedino da žalim što nisam bio malo više hrabar ili malo manje tvrdoglav.
Uzimao sam telefon nekoliko puta u želji da mu napišem dvije ili tri rečenice, ali nijednom to nisam uradio. Računao sam da ima vremena i da ću u tom vremenu pronaći način da srušim ili da pređem zid koji se u jednom trenutku stvorio između nas.
Veliki fajter
Slobo je bio profesionalac do kraja: vijest o sopstvenoj smrti objavio je prvi. Nije dozvolio da ga neko drugi pretekne, da mu drugi otmu ekskluzivu. Nije bilo velikih riječi, nije bilo opširnih analiza, nije bilo arhivskih radova. Tek proširena vijest sa slikom. Onima koji su ga poznavali i voljeli to je bilo više nego dovoljno. Onima kojima je bio mrzak i koji o njemu ništa lijepo nisu mogli da kažu - i to malo bilo je previše.
Pitali smo jedni druge posljednjih dana i sedmica zašto ne piše i zašto ne objavljuje. Pretpostavljali smo da se konačno umorio i da mu se konačno sve zgadilo i da je od svega digao ruke. Bilo je, ipak, drugačije. Otišao je veliki fajter i jedna neobična i rijetka ptica koja je bila, kao i svaka neobična i rijetka ptica, ćudljiva i namćorasta, ali istovremeno i izuzetno blaga i nesebično široka. Zaspao je jedan talentovani bokser koji nije dozvoljavao da se o njegovoj slabosti bilo šta pročuje. Nije želio da mu se skotovi koje je godinama derao na mijehove živome smiju i da se njegovom slabošću naslađuju.
Upoznali smo se, kako to uvijek biva, slučajno. Mislio sam kako bi bilo više nego dobro da ga intervjuišem za jedan lokalni portal na kojem sam tada volontirao, ali sam naivno pretpostavio da će zadatak biti lagan. Slobo me je odbio, ali sam zauzvrat dobio priliku da ga upoznam i da u godinama koje su se pred nama pružile postanemo prijatelji. Ako ne prijatelji, onda bar drugari. Mnogo godina kasnije - Slobo je bio već u Beogradu, a ja sam i sâm pokušavao da na noge postavim jedan portal - dobiću taj intervju i to u trenutku kada je moj sagovornik dugo i uporno ćutao.
Kada sam svojevremeno ostao bez posla u jednim dnevnim novinama zbog svađe sa tadašnjim glavnim i odgovornim urednikom, Slobo je činio sve što je mogao i što nije mogao da mi pronađe posao. Zvao je čak i one čije je brojeve nerado i s prezirom okretao. Polako sam gubio nadu, vjerovao sam da je stiglo vrijeme da mijenjam profesiju, ali on se nije dao, nije se predavao. Mislim da je bio petak kada me je nazvao i kada mi je rekao da je sve dogovorio i da počinjem raditi kroz tri-četiri dana na jednom od najčitanijih portala u zemlji. Tako je i bilo. Meni je laknulo, ali njemu je laknulo daleko više.
Urednik zbog kojeg sam ostao bez posla najuren je iz firme nakon pola godine-godinu i poželio sam da ga dostojno ispratim u penziju. Pitao sam Slobu da li bi objavio taj tekst i on je pristao “na prvu”. Ispostaviće se kasnije da je taj tekst bio moja ulaznica u “svijet odraslih”. Bog dragi zna šta bi se desilo sa mnom i kuda bih krenuo i okrenuo da ga Slobo nije objavio. Pronašao sam u sebi nešto što nisam ni znao da imam; vidio sam da mogu drugačije, da umijem kako do tada nisam. Ne kažem da to valja, ne kažem čak ni da je dobro, ali kažem da je Slobo naslutio i nazreo nešto što ja tada nisam bio kadar da nazrem. Ako sam imalo u proteklih deset godina istesao ovo nešto sitno glasa što imam, onda se to desilo zato što me Slobo Vasković nije vratio sa vrata.
Da li je bio nagao? Prijek? Težak kao ćumur? Vjerovatno jeste, ali neka o tome pišu oni koji o tome nešto znaju. Čak i kada se nismo razumijevali - među nama nije bilo srče i gorčine. Bar vjerujem da je tako. Mogu da kažem da je bio pažljiv, da je bio brižan i da je bio nesebičan. I to je jedna velika istina o Slobodanu Vaskoviću koja je uvijek ostajala u sjenci njegove nemilosrdnosti, hladnoće i oštrine. Pričao mi je dugo i često, najčešće u Deliciji, a ja sam polovinu tih priča nemarno pogubio. Da sam zapisivao svaku treću, sada bih imao poveliku knjigu njegovih besjeda, crtica i zapisa. Valjda će bar poneka vremenom da se vrati.
Mrzio je licemjere
Pisao je strasno i grubo. Mnogo je onih koje je vijest o njegovoj smrti obradovala, a to je siguran znak da je posao radio više nego odlično. Mrzio je političare; mrzio je i vlast i opoziciju; mrzio je licemjere, alave nitkove i sitnu boraniju koja se preko noći premetnula u hajdučiju koja pljačka i otima. Udarao je na najveće onda kada su bili najsnažniji i zbog toga je često - ne često nego prečesto - morao da se “sklanja”. Posljednji put se sklonio u Beograd iz kojeg se nikada više nije ni vratio, u kojem sam ga posljednji put vidio i u kojem je umro.
Ima Raičković jedan stih u “Zapisima o crnom Vladimiru”: Veliki pos’o, al predugo je sad tvoje vreme… Veliki posao je urađen. Oni koji su bez greške prošli kroz tu branšu neka prvi bace kamen na njega. Ako ih ima. I dalje mi je beskrajno žao što nisam bio malo više hrabar ili malo manje tvrdoglav u protekle tri godine i što nisam poslao barem dvije rečenice zbog kojih bi mi i njegova smrt danas zeru lakše pala. Ne mnogo, možda ne nikako, ali… Odmori se sada. Zapali cigar, naruči kafu i sačekaj da te ponovo pitam je li ti mrsko da mi odeš po knjige. Iz Banje Luke, s ljubavlju.
