Sistemi bez kritike postaju sekte – Balkan je jasan primjer
Berlin: Njemačka iskustva pokazuju da različita mišljenja nisu slabost, nego snaga
Još su stari filozofi tvrdili da se istina rađa u sudaru različitih mišljenja.
Bez kontrasta nema dinamike, bez dinamike nema promjene. Kao što iskra nastaje tek kada se dva kamena udare jedan o drugi, tako i društvo napreduje tek kada se suprotstavljena mišljenja susretnu, sukobe i oblikuju novo rješenje.
Slijepa odanost
Jedan od ključnih izazova s kojim se suočava bosanskohercegovačka, a i balkanska politička elita, jeste upravo odnos prema istini i različitom mišljenju. U tom smislu neizbježno je dotaknuti se i političke kulture koja je više obojena prekomjernom emocijom nego racionalnošću. Upravo zbog toga se miješaju emocije nadahnute iskrivljenom slikom i politika koja bi se morala voditi interesima i racionalnim odlukama. Kada bi unijeli više racija u političku dinamiku, došlo bi do korekcije mnogih mitomanijskih i iluzornih političkih ciljeva koji drže Balkan izolovanim već tri decenije.
Često se stiče dojam apsolutnog odsustva razuma u pojedinim izjavama koje odstupaju od realnog stanja kako u svijetu tako i u zemlji. Tamo gdje vlada skoro naivna emocija nema otvorenosti prema različitim mišljenjima, koja su itekako potrebna zdravoj i vrhunskoj politici. Balkanska politička praksa se oslanja na poslušnost, zatvorenost i sankcionisanje kritike.
Ustaljena je praksa da politički lideri najčešće traže slijepu odanost, a izražavanje neslaganja može voditi marginalizaciji, isključivanju iz stranke ili udaljavanju iz kruga odlučivanja. Sva ta podanička kultura ima jasan cilj – pri imenovanju na određenu funkciju ili položaj veće su šanse da će poslušni biti nagrađeni. Na kraju, nažalost, ne odlučuju činjenice, znanje i stručnost, već isključivo lojalnost. Time se šalje poruka da sposobnost i ideje nemaju vrijednost ako nisu u službi lične odanosti, što dugoročno ograničava potencijal društva.
Da bismo razumjeli koliko je drugačiji pristup moguć, dovoljno je pogledati u svjetsku politiku. Tokom Kubanske krize 1962. godine, američki predsjednik John F. Kennedy suočio se s dvije potpuno suprotne opcije: generali su tražili bombardovanje sovjetskih raketnih baza, dok je ministar odbrane Robert McNamara predlagao pomorsku blokadu. Kennedy je izabrao blokadu – kompromis koji je spriječio direktan sukob i mogući nuklearni rat.
Slična dinamika ponovila se i decenijama kasnije. Kada je Barack Obama 2009. odlučivao o američkoj strategiji u Afganistanu, generali su zahtijevali masovno slanje novih trupa, dok je potpredsjednik Joe Biden upozoravao da takav pristup vodi u beskonačan rat. Obama je izabrao srednje rješenje – privremeno povećanje snaga, ali s jasnim izlaznim planom. Na taj način izbjegao je klopku u koju su Amerikanci upali u Vijetnamu.
Barack Obama: Izbjegao je klopku u koju su Amerikanci upali u Vijetnamu
Čak i u Drugom svjetskom ratu kritični glasovi imali su presudnu ulogu. Winston Churchill je često zagovarao rizične i prenagljene vojne operacije, uključujući i ranu invaziju na Francusku. Njegovi generali, posebno Alan Brooke, usprotivili su se i natjerali ga na strpljiviju strategiju: prvo Sjeverna Afrika, a tek kasnije Normandija. Upravo taj balans između političke odlučnosti i vojne opreznosti donio je saveznicima konačnu pobjedu.
Usporedimo li ovu praksu sa savremenim demokratijama, kontrast je očit. Njemački partijski kongresi, primjerice kod Zelenih, pokazuju kako liderstvo može biti izloženo žestokim kritikama, ali umjesto da to doživljava kao prijetnju, ono raspravu shvata kao suštinski dio procesa odlučivanja. Kritički glasovi se pažljivo slušaju, argumenti razmatraju, a odluke koje se donose time stiču dodatni legitimitet.
Biologija nas uči da svaka voda bez priliva svježih tokova postaje ustajala i zagađena. Isto se dešava i s političkim sistemima: kada nema prostora za slobodnu razmjenu mišljenja, oni postaju zatvoreni, rigidni i skloni stagnaciji. Njemačka iskustva pokazuju da različita mišljenja ne moraju biti slabost nego snaga. Socijaldemokratska partija Njemačke je 2018. godine dopustila članstvu da odluči o ulasku u veliku koaliciju, čime je odluka dobila puni legitimitet. Zeleni su uspjeli prevazići dugogodišnje podjele između radikalnijeg i pragmatičnijeg krila, a danas se ubrajaju među najstabilnije stranke u zemlji. Hrišćansko-demokratska unija Njemačke je tokom izbjegličke krize pronašla kompromis uprkos snažnim unutrašnjim podjelama, a Slobodna demokratska partija Njemačke je nakon rasprave prihvatila liberalniji kurs u vezi s legalizacijom kanabisa, čime je ideja mladih članova postala zvanična politika.
Sloboda mišljenja
Na Balkanu je, međutim, praksa sasvim drugačija. Na partijskim kongresima traži se jednoumlje, jer se pred vlastitim članstvom i pred političkim protivnicima mora pokazati "snaga". Oni koji pokušaju unijeti kritičke misli ili drugačije poglede odmah dobijaju etiketu partijskog neprijatelja, razbijača jedinstva ili remetilačkog faktora. Takva praksa ne samo da guši slobodu mišljenja, nego uništava i samu suštinu demokratskog procesa.
Erdin Kadunić
Za svakog partijskog predsjednika to bi trebalo biti ozbiljno upozorenje: ako oko njega samo klimaju glavom i bespogovorno odobravaju sve što on kaže, tada je znak da je politika skrenula s puta i da je sistem već ušao u fazu stagnacije.
Pouka za Balkan je jasna: različito mišljenje nije prijetnja autoritetu, nego potencijal za jačanje sistema. Otvorenost prema kritici i spremnost da se uvažavaju različiti stavovi stvaraju prostor za nove ideje i inovativna rješenja, što je upravo ono što ovoj zemlji najviše nedostaje.
