Safet Gabeljić će sutra ukopati brata: Njegove kosti smo pronašli na smetljištu
Safet Gabeljić: Pisat će u udžbenicima šta se desilo u Srebrenici/Damir Deljo
Deseti juli dan je uoči obilježavanja jednog od najmračnijih trenutaka novije evropske historije, genocida u Srebrenici. Dok se Bosna i Hercegovina prisjeća hiljada ubijenih, na puteve prema Potočarima već pristižu kolone onih koji pamte i podsjećaju.
Uspjeh majki
Kolone učesnika Marša mira, preživjeli, porodice žrtava, motociklisti s bijelim trakama i transparentima, svi oni ovih dana slijevaju se u dolinu smrti koja svake godine na današnji datum oživljava bol, ali i podsjeća da istina i sjećanje ne mogu otići u zaborav. Nakon tri decenije neizvjesnosti, porodica jednog od hiljade nestalih i ubijenih Srebreničana uspjela je prije dva mjeseca pronaći prve posmrtne ostatke najmilijeg. Samo lobanju i tek nekoliko kostiju.
Safet Gabeljić preživio je genocid u Srebrenici. Nažalost, njegov brat Rifet nije bio te sreće. Safet nam priča kako je njegov slučaj specifičan. Rifetove kosti su pronađene na gradskoj deponiji u okolini Han-Pijeska, a danas će biti spuštene u zemlju Memorijalnog centra Potočari. Uistinu najtragičniji mogući epilog potrage koja traje od jula ‘95.
- Možete zamisliti kako je to, tražiti 30 godina, alarmirati sve institucije, ulagati sve što imamo, a na kraju ga pronaći na smetljištu, priča Rifetov brat Safet Gabeljić.
Prema onome što porodica zna, zarobljen je bio na području Han-Pijeska, a od tada mu se gubi svaki trag. Istraga je, uz nadljudske napore porodice, nakon decenija mukotrpnog čekanja dovela do pronalaska lobanje i tek nekoliko kostiju, ali DNK analiza još nije završena. Ukoliko se potvrdi identitet, posmrtni ostaci će biti naknadno ukopani.
- Sreća u nesreći je što tijelo nisu rastrgale životinje. Strašno je i ovako, ali barem znamo gdje ćemo ga ukopati, gdje ćemo moći doći proučiti Fatihu, kaže Rifetov brat Safet.
Za njega, kao i za hiljade drugih porodica, činjenica da danas cijeli svijet obilježava genocid u Srebrenici donosi tek simboličnu pravdu.
- To je velika stvar, to je uspjeh svih majki Srebrenice, svih onih koji su radili da se istina ne zaboravi, jasan je Safet.
Ipak, ističe da Rezolucija ne obavezuje države, ali je znak da će u mnogim udžbenicima pisati o genocidu u Srebrenici. Dok se prisjeća posljednjih sjećanja na brata i njihovo zajedničko vrijeme, glas mu drhti.
Dani bez hrane
- Padom Srebrenice 11. jula rastali smo se negdje na liniji razgraničenja. Krenuli smo zajedno, ali svako granatiranje, svaka zasjeda nas je razdvajala. Ja sam preživio 17 dana bez hrane, hraneći se lišćem i šumskim plodovima. Moj brat nije imao tu sreću, oni su pucali u sve što se miče, prisjeća se.
Kažu da vrijeme liječi sve, ali za Safeta i hiljade drugih porodica koje još čekaju kosti najmilijih rana Srebrenice nikad neće zacijeliti.
Svjedočenje i priča Safeta Gabeljića jedna je od hiljadu tragedija, koje govore o zločinu u Srebrenici i borbi za pravdu. Srebrenica se zaboraviti ne smije. To sjećanje mora ostati da se nikad više nikome ne ponovi.
