Profesor Blagojević diskutuje sam sa sobom
Oslobođenje je 25. 3. 2024. godine objavilo kolumnu profesora Milana Blagojevića naslova “Zašto advokat Bubić nije u pravu”, čiji je navodni predmet osvrt na moj demanti “Kolumna profesora Blagojevića u koliziji s tvrdnjama odbrane” od 18. 3. 2024. godine. Naš demanti je tražen povodom profesorove kolumne u Oslobođenju pod naslovom “Status OHR-a je quaestio iuris” od 15. 3. 2024. godine.
Umjesto polemike sa sadržinom demantija profesor piše o onom što zna i što niko ne dovodi u pitanje. Prema studentskom štosu “pričaj o onom što znaš, a ne o čemu si pitan”. Demanti branioca od 15. 3. 2024. godine je fokusiran na dvije teze: (1) da Dejtonski sporazum nije javno objavljen u glasilu države, zbog čega prije tumačenja treba dokazati njegovu sadržinu i (2) da je (ne)imenovanje Christiana Schmidta za visokog predstavnika i činjenično pitanje.
U našem demantiju od 18. 3. 2024. jasno je navedeno da se pravna pitanja ne dokazuju, već se pravo tumači i da niko ne spori postojanje Dejtonskog sporazuma, sa aneksima. Tvrdi se i da Schmidt nije visoki predstavnik rođenjem, a nije personalno određen ni po tekstu mirovnog ugovora, s aneksima.
Iz sadržine opširnog traktata profesora jasno se zaključuje da Dejtonski sporazum s aneksima nije objavljen u službenom glasilu Bosne i Hercegovine, kao što je odbrana i tvrdila, pa profesor u svom tekstu sugeriše da se po njega prošeta do East Rivera. Ova činjenica neobjavljivanja teksta mirovnog ugovora nesumnjivo proizvodi potrebu dokazivanja sadržine mirovnog ugovora, uključujući Aneks 10. Niko nikad nije tvrdio da li je ili nije trebalo objaviti Dejtonski sporazum u službenom glasilu BiH, ili da ga je bilo potrebno ratifikovati, pa je nejasno šta profesor opširno “elaborira”. Niti se tvrdilo da okolnost javnog neobjavljivanja sporazuma utiče na pravnu valjanost mirovnog ugovora s aneksima. Čini se vjerovatnim da opširni profesorovi navodi u vezi s neobjavljivanjem Dejtonskog sporazuma u službenom glasilu BiH samo potvrđuju navode odbrane da je u ovom slučaju čin nastanka prava, u smislu pravila iura novit curia, nedovršen u stvarnosti. I da je Dejtonski sporazum s aneksima, u pravnom značenju, a posebno krivičnopravnom smislu, ostao na nivou pisanog dokumenta - višestranog međunarodnog ugovora. Vjerodostojnu sadržinu ugovora s aneksima, kao pisanog dokumenta, prije tumačenja, treba dokazati. Nesporno je da ovakva isprava sadrži relevantno pravo, odnosno izvor prava na koje se poziva Tužilaštvo BiH u optužnici od 22. 8. 2023. godine, predlažući ga kao dokaz. Kada se pravo predlaže kao dokaz, profesor ne odgovara? On diskutuje sam sa sobom o samoizabranoj temi, umjesto s tvrdnjama branioca u demantiju.
Druga je stvar što profesor ustavnog prava tvrdi da ustav države nije potrebno javno objaviti u službenom glasilu države? Neka istrajava u svojoj zabludi, ako neko želi to da čuje i čita. Profesorovo “savjetovanje” da se u toku krivičnog postupka, kao najozbiljnijeg pravnog postupka, po mirovni ugovor i anekse trkne do Ujedinjenih nacija neka cijeni stručna javnost u BiH. Bolje bi bilo da profesor pročita pravila o teretu dokazivanja u krivičnom postupku.
I u pogledu nepostavljenja Christiana Schmidta za visokog predstavnika u profesorovom tekstu je očita nekonzistentnost kod pozivanja na “opštepoznatu stvar” - nepostojanje rezolucije ili drugog akta Savjeta bezbjednosti UN-a o imenovanju Schmidta za visokog predstavnika. Ovo o nepostojanju rezolucije SBUN-a jeste istinit navod, ali činjenične prirode. Dakako, s pravnom posljedicom o Schmidtovom nelegitimnom postavljenju, o čemu profesor šuti u svom tekstu. Iako se u krivičnom postupku ne rješava sporni privatno-pravni odnos, kao npr. u građanskom postupku, profesor pokušava zavođenje javnosti latinskom frazom da se opštepoznato ne dokazuje. U pogledu činjeničnog stanja u krivičnom postupku vrijedi pravilo da za sud postoji samo ono što je u sudskom spisu. Prema starom pravilu Quod non est in actis non est in mundo. Upadajući u zamku “opštepoznatih okolnosti”, profesor samo potvrđuje stav odbrane da je postavljenje nekoga za nešto činjenično pitanje, a ne questio iuris, kako je prvobitno tvrdio. Da ne spominjemo profesorovo uopštavanje i relativizaciju pravila koja se razlikuju od jednog do drugog pravnog postupka, što nije neznanje već nepošten odnos prema javnosti u cilju dopinga sopstvenog ega.
Profesore, ako opservirate slučaj, kao što je ovo suđenje predsjedniku Dodiku i gosp. Lukiću, isključite se, u ovom BH (ne)pravnom galimatijasu ipak postoji hijerarhija načela. Posmatrajte vrijednosni pravni sistem u cjelini, ne iz kace, kao što činite. Zavoditi javnost s toliko godina, kao što pokušavate, u stvarnosti nikom ne koristi. Njegoša ste čitali, čini se vjerovatnim, niste razumjeli. Nemojte, bolan, tumarati po East Riveru, vratite se kući.
GORAN BUBIĆ, branilac
