Prijedorske bijele trake služe da nas podsjete na taj civilizacijski sunovrat
Dehumanizacija - biti viđen i tretiran kao manje nego čovjek, kao štetočina, kao strano tijelo, jedan je od najstrašnijih socioloških fenomena. To jeste bedem na kojem počiva svaki zločin iz mržnje, svaki pogrom i svaki genocid. Prijedorske bijele trake služe da nas podsjete na taj civilizacijski sunovrat.
Opasna zamka
U zločinima koji su devedesetih počinjeni u Prijedoru i okolnim mjestima ubijeno je 3.176 osoba, među kojima je 102 djece. Oko 30.000 Prijedorčana prošlo je kroz logore Trnopolje, Omarska i Keraterm. Prijedorskim nesrbima je iz Kriznog štaba naređeno da u “znak odanosti” okače bijelu plahtu na kuću i nose bijele trake oko ruke kako bi ih se moglo identifikovati.
Dok se priprema za još jedan Dan bijelih traka, Edin Ramulić, prijedorski novinar, aktivista i bivši logoraš iznova se suočava sa ovom tematikom.
- Još je dehumanizacija možda i najveći problem koji imamo u BiH... To nije nešto što je prestalo sa ratom, upozorava.
Zabrinut je jer u bh. društvu prepoznaje već viđene šablone. U teoriji, svaki narod ima kapacitet za ovakvo nešto. To je zamka na koju se mora upozoravati.
- Mi to prepoznajemo kao nacionalizam, ali njegova osnovna manifestacija je da se onoga drugog dehumanizuje... Ne samo da mu se oduzima ljudskost nego ga se pretvara u “gamad” koju treba “riješiti”, ističe Ramulić.
Sve kreće od “malih stvari” i nerazriješenih pitanja. U srcu svega leži jedna od najjačih emocija – strah.
- To počinje kroz medije i izjave političara, pa i vjerski lideri guraju narativ: “Mi smo ugroženi i nas ugrožavaju drugi, mi smo nacionalno zapostavljeni, mi smo bili najveće žrtve...”. Kad se bojiš nekoga drugog, naravno da ćeš mu stavljati i rogove na glavu, nećeš ga doživljavati kao čovjeka, već kao četnika, ustašu, handžara i slično, pojašnjava.
Prijedor je grad u kojem su Srbi proživjeli velike strahote u Drugom svjetskom ratu i sjećanje na NDH je i dalje svježe, jer je riječ o regiji ponosnoj na antifašističko naslijeđe. Spoj uloge žrtve i želje za osvetom je doveo do toga da se cijela grupa ljudi sroza na nivo niži od životinje.
- To je bio osnovni motiv da neko povuče obarač, pa i da puca u ženu, puca u dijete... U osnovi svega je upravo ta dehumanizacija, kaže Ramulić i opisuje situacije u kojima su ljudi ubijali vlasnika i onda puštali njegove krave da ne bude žedne ili odvezivali psa.
Odlučne u poruci koju šalju, aktiviste poput Edina Ramulića nije strah kročiti u javnost, čak ni u gradu koji je sve puniji vojnih spomenika i nacionalističkih murala. Porodice ubijene djece se još bore za spomenik, ali ih vlasti godinama ignorišu. To pridonosi atmosferi aparthejda.
- Gradonačelnik i cijela struktura stoje iza toga. To kod svih nesrba ostavlja prostor da misle da još nisu dovoljno ljudi u svom gradu, da se njihova žrtva ne priznaje i da su strano tijelo, dodaje.
Dan bijelih traka stavlja u fokus 102 djece ubijene u Prijedoru/Anadolija
U borbi protiv dehumanizacije, iznimno važnim smatra ne upasti u zamku uzvraćanja istom mjerom. Sam slogan Dana bijelih traka je “Budimo ljudi”.
- Oni koji su dehumanizirali druge u ratu, dehumanizirali su i sami sebe zbog nečovječnog postupanja, to su oni koji su podstrekavali, naređivali i izvršavali zločine i teška kršenja ljudskih prava... I njih treba humanizirati kroz utvrđivanje odgovornosti jer, sve dok ih smatramo čudovištima, sami učestvujemo u dehumanizaciji njih i njihovih porodica, ali i cijele zajednice iz koje dolaze, odlučan je Ramulić.
Zaključuje da je ključni odgovor na dehumanizaciju - humanizacija, da svakog vrednujemo kao čovjeka, kao ljudsko biće.
Edvin Kanka Ćudić je prominentna ličnost u organizacijama koje rade na pravdi za sve žrtve rata i pomirenju naroda u BiH, poput REKOM-a i UDIK-a. Mišljenja je da je sam sistem u BiH strukturiran tako da onemogućava dehumanizaciju.
- Ovo je sistem etničkog apartheida koji, nažalost, ne vrednuje građanina, nego pripadnost nekoj od etničkih grupa. Političari imaju mogućnost sijati mržnju i netrpeljivost između različitih etnija. I na taj način se sve čini da se druga strana predstavi kao neprijatelj. Nedovoljno sankcionisani postupci rezultiraju napadima na povratnike, vandaliziranjima vjerskih objekata, ali i još većom podijeljenošću društva, ističe Ćudić.
U takvim etnonacionalnim eho-komorama, u kojima živi dobar dio bh. društva, Ćudić ocijenjuje da je razumijevanje za drugog i drugačijeg na vrlo niskom nivou.
- Veliki broj građana Bosne i Hercegovine i ne razumije pojam govor mržnje. Mi i dalje upotrebljavamo neke termine i nazive koji se danas u pojedinim etničkim skupina smatraju uvredljivim, upozorava Ćudić.
Nažalost, teško je doprijeti do srca većine u BiH porukama pomirenja. Kako osobu koja je pretrpjela ratne užase ubijediti da ne treba da mrzi i strahuje? Ćudić je godinama pod pritiskom zbog svog nepristrasnog djelovanja i poruka koje šalje.
- Svako ko radi na zaštiti ljudskih prava u Bosni i Hercegovini treba biti spreman da će za svoj rad biti okarakterisan, u najmanju ruku, stranim plaćenikom i domaćim izdajnikom, ističe.
Prva linija borbe protiv dehumanizacije trebala bi biti u školskim klupama.
Obrazovanje mladih
- Ključni problem bh. sistema u suočavanju s prošlošću je podijeljeno obrazovanje, smatra Ćudić i to obrazlaže činjenicom da inicijative koje uglavnom poteknu od civilnog društva teško dopiru do školskih sistema.
- Taj krug je prilično zatvoren, ali to nas ne sprečava da kroz neformalna obrazovanja i informisanja građana, a naročito mladih, radimo na suzbijanju autoviktimizacije i nebrige za druge, zaključuje.
Unatoč sve dubljoj krizi, mnogi ljudi u BiH su posvećeni borbi protiv okova u kojima nas vlasti drže decenijama. U petak su u Prijedoru održane militarističke manifestacije povodom Dana odbrane grada (ili kako vlasti RS-a navode, muslimansko-hrvatskih paravojnih formacija) bez ikakvog pomena na hiljade ubijenih, zatvaranih i protjeranih ljudi.
Ali, 31. maja će se iz istog tog Prijedora poslati poruka koju vrijedi ponavljati kao mantru – “Budimo ljudi”. Razbijmo ciklus.
